PIŠE RATKO BOŠKOVIĆ Bez opće društvene koristi javni novac ne ulagati u kanal Sava - Dunav i Pelješki most

Ali, naša država nema toliko novaca! To je preskupo, ne isplati se“, i „ne smijemo se zaduživati“ jer „to nije u skladu s Ustavom SAD-a“, prigovarali su politički oponenti Thomasu Jeffersonu kad je 1803. odlučio od Napoleona kupiti Louisianu.

Srećom ih Jefferson nije poslušao pa je za 15 milijuna dolara kupio trećinu današnjeg teritorija „donjih“ Sjedinjenih Država, koji se proteže kroz 15 današnjih saveznih američkih država i dvije kanadske provincije. Tri milijuna platio je u zlatu, a ostatak na dug, prodajom državnih obveznica. S tom državnom investicijom SAD je trenutno gotovo udvostručio svoj teritorij, a 828 tisuća četvornih milja kupio je za današnji jedan dolar po hektaru. Od tada se „Louisiana purchase“ redovito ističe kao dokaz da države trebaju iskoristiti svaku dobru priliku za investiranje u velike infrastrukturne projekte, bez obzira na to koliko se pritom morale zadužiti.

No, prilike za kupnju državnog teritorija u međuvremenu su se bitno prorijedile pa su države morale naći nov način za jačanje i ekonomski rast: postalo je to opremanje već kupljenog ili osvojenog teritorija „infrastrukturom“ - cestama, kanalima, prugama, nasipima, lukama, aerodromima, elektranama, dalekovodima... A kad su i to obavile, krenule su graditi rafinerije, tvornice gnojiva, tvornice cipela...

Ni nova hrvatska Vlada nije se mogla oduprijeti sirenskom zovu infrastukturnih investicija pa je novi ministar graditeljstva i prostornog uređenja Lovro Kuščević u intervjuu Hini 5. veljače objavio da će „hrvatske građevinare izvući iz gliba“ tri krupna državna projekta: Pelješki most, kanal Dunav - Sava i pruga Dugo Selo - Križevci.

Do jučer bili bismo spremni na ministra Kuščevića sasuti kantu ledenog sarkazma i njegove zamisli odbaciti kao epohalno promašeni „kapitalski fundamentalizam“. Naime, poticanje razvoja ulaganjem u infrastrukturu u međuvremenu je izašlo iz mode. Pokazalo se da mnoge autoceste nisu donijele nikakav razvoj krajevima kroz koje prolaze, a mnoge nove pruge nemaju putnika ni tereta. Također, uočeno je da su za razvoj sve važnija znanja i vještine, a sve manje kubici betona i kilometri asfalta.

U razvojnim teorijama počele su dominirati novije doktrine, supstitucija uvoza vlastitom proizvodnjom, japansko i tajvansko državno ciljano sufinanciranje odabranih industrija, južnokorejski keiretsui i zaibatsui, „vašingtonski konsenzus“ Svjetske banke i MMF-a... Buzzwords of the day postale su „ekonomija temeljena na znanju“ i „pametna specijalizacija“.

Hrvatska je svoju zadnju državnu industrijsku strategiju utemeljila na „perspektivnim granama“ (premda čitava biblioteka radova dokazuje da je to izgubilo svaki smisao), a zadnje i najnovije u svijetu je „upravljanje razvojnim procesima“ i „strateško partnerstvo javnog i privatnog sektora“ Danija Rodrika i njegove ekipe istraživača. Ali, Velika recesija kao da je vrijeme vratila unatrag: javne investicije vratile su se u modu na velika vrata.

Nekoliko je razloga za to. Ponajprije, privatne se investicije sporo oporavljaju. Drugo, pojavili su se suvremeni primjeri uspješnog poticanja održivog rasta pomoću javnih investicija: Etiopija, Indija i Bolivija. Nadalje, države se danas mogu zadužiti vrlo jeftino, čak badava, a gradnja cesta, mostova i aerodroma nešto je dovoljno veliko i dovoljno vidljivo da može dati krupne i brze efekte. Naposljetku, infrastruktura je zaista dotrajala i potrebno ju je neprekidno modernizirati.

Kada država odluči graditi mostove, kanale i pruge, kako predlaže ministar Kuščević, ona stvara umjetno tržište za inženjerske, financijske i građevinske usluge, te za proizvode poput šljunka, armaturnog željeza, uređaja za napajanje lokomotiva strujom i drugima. Država isplaćuje plaće inženjerima, radnicima, vozačima, bageristima, a ta potrošnja ulazi u izračun BDP-a i povećava ga.

No, ako se za investicije država zadužuje, onda to ima svoje granice i ne može trajati beskonačno. A kad stane, država postaje kao narkoman koji je ostao bez droge i pada u apstinencijsku krizu. „Znamo da uzleti javnih investicija, upravo kao i uzleti cijena sirovina, prečesto završavaju suzama“, napisao je Rodrik 14. siječnja u svojoj kolumni. „Nakon početnih pozitivnih učinaka, većina poticaja rastu od javnih ulaganja iščezava“. A političare koji su ih provodili nezadovoljna javnost optuži da su „opljačkali i unuke i praunuke“.

U kojem slučaju se to ipak neće dogoditi? Kada će javne investicije ipak biti drukčije od ostalih javnih izdataka poput plaća, penzija i socijalne pomoći?

Odgovor je jednostavan: državne investicije će biti korisne sve dok će njihov povrat biti veći od cijene u njih uložena novca. Tada će javne investicije jačati državnu bilancu čak i ako je država već jako zadužena. Ni veliki deficit neće biti problem jer će se u tom slučaju s vremenom smanjivati. Problem je, međutim, što je cijena novca obično vidljiva i poznata, dok je prinos od investicija vrlo zamagljen. Upravo tu maglu valja razgrnuti.

Za krupne infrastrukturne projekte nekad su nebitni njihovi vlastiti profiti ili gubici, puno je važniji njihov opći društveni povrat. Hrvatske se autoceste same ne isplaćuju, ali se i te kako državi i građanima isplate kroz povećanje zarade od turizma ili kroz porast vrijednosti nekretnina na Jadranu. A hoće li biti takve opće društvene koristi od kanala Sava - Dunav, ili od Pelješkog mosta?Javni se novac ne smije u njih ulagati prije nego što se to precizno ne izračuna i ne predoči poreznim obveznicima.