PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Zajednica je zaštićena onoliko koliko su zaštićeni njezini najsiromašniji članovi

Premda se, da se našalim na početku, prava iskušenja tek očekuju, dosad najneugodnije iskustvo s virusom imao sam u Torinu, s veljače 2003. Bio sam na mini turneji, upravo je objavljeno da sam u užem izboru za Nagradu Grinzane Cavour, koju ću zatim i dobiti, kad me je tog popodneva svladao umor, pa sam malo prilegao u hotelskoj sobi.

Kad sam se probudio i otišao u kupaonicu da se sretnem sam sa sobom, imao sam što da vidim. Izgledao sam kao da je na meni, i to veoma dugo, radio maestro Halid Redžebašić, pretvarajući me u epizodista iz filma Gorana Markovića “Variola vera”. Nije to, istina, kako će se uskoro pokazati bio virus variole, koji je prethodno, zahvaljujući planetarnoj strategiji cijepljenja, 1979. već iskorijenjen, nego varicella zoster virus ili humani alfaherpesvirus 3, ali do potvrde tog će saznanja proći još nekoliko sati.

Torino je nepodnošljivo bogat grad u istoj takvoj, bogatoj talijanskoj regiji Pijemont, a ja sam noćivao u hotelu s pet zvjezdica, naziv mu neću spominjati, čiji je luksuz morao iritirati čovjeka inače naviknutog na nešto niži standard života. Ali kako sam bio stranac daleko od kuće, i kako sam, najvjerojatnije, bio zahvaćen nimalo bezazlenom bolešću, i to u prilično burnom obliku, nije pozivan privatni liječnik, kojeg bi se platilo, nego, iz odgovornosti i prema zajednici i prema pacijentu, ordinirajući predstavnik javnoga zdravstva.

Stigao je čovjek u zelenom, kostimiran skoro kao Erland Josephson u Markovićevom filmu. Samo što njegova odora nije bila aseptično čista, nego je izgledala kao da je u njoj prolazio kroz uske torinske dimnjake i valjao se u prašini. A najvjerojatnije se radilo o sljedećem: komunalni liječnik opće prakse, koji je igrao ulogu epidemiologa, vjerojatno je imao taj jedan kostim, koji je nosio iz dana u dan, tek da ispuni formu.

Osim što će na njemu ponijeti predstavnike mog virusa, predat će mi u amanet i na dalje staranje sve viruse, mikrobe i bakterije koje od tko zna kad na sebi nosi. Taj čudni liječnik je, vjerojatno, bio zadužen za beskućnike, tojest za sve one koji se u Torinu izlažu iskušenjima javnoga zdravstva zato što nemaju novca za ono dopunsko. On je predstavnik onoga minimuma koji su ekonomski liberali, što žive u uvjerenju da tržište regulira sve, namijenili društvenom dnu.

Doktor je vikao, kao da ima posla s nerazumnom, pijanom ili maloumnom čeljadi. I bio je čudovišno osoran. Izmjerio mi je temperaturu i tlak, razmišljao je li možda riječ o alergiji, i zaključio da su, ipak, varičele. Za dalje ga nije bilo briga.

Otišao je, a mene je sutra čekao težak dan. Valjalo je u ovakvom stanju vječito pretrpanim talijanskim vlakovima otputovati do Venecije, pa presjesti za Trst, gdje će me čekati ljudi koji će me na ugodniji način prevesti do Zagreba. Sjećam se trenutaka u kojima sjedim na prvom sjedištu prepunog vagona, a metar ispred mene mlada je trudnica. Ako vlak naglo prikoči, ona će pasti po meni. I nekoliko mjeseci kasnije rodit će čudovište. Takva je, naime, logika humanog alfaherpesvirusa 3, kada se njime zarazi trudnica.

Premda, svjedok sam, nije nimalo ugodan ni kada nastani muškarca u kasnim tridesetim. Ali sa stanovišta pijemontskog i talijanskog javnog zdravstva ništa od svega toga nije bilo naročito važno. Ako je u proljeće 2003. sezonska epidemija vodenih kozica u sjevernoj Italiji bila frekventnija nego obično, naročito među odraslima koji se neprestano voze željeznicom, bilo je tu i moje zasluge.

Sedamnaest godina kasnije, dok je pandemija koronavirusa u slobodnom, nekontroliranom širenju zahvaćala sjevernu Italiju, a infodemija tresla Europu, naročito njezine medijski opustošene i uništene balkanske pokrajine, meni ovo nije izlazilo iz glave. I volio bih da mi je pri telefonu, ili pri razgovoru bio neki epidemiolog, ekspert za javno zdravstvo, sljedbenik Škole narodnog zdravlja, besmrtnog Andrije Štampara, pa da mi kaže griješim li u svom uvjerenju da je onaj moj doktor u prljavom zelenom skafanderu ustvari ta slaba karika koja je upravo pukla i omogućila da se Covid-19 slobodno proširi sjevernom Italijom, brzinom još mnogo većom nego što bi se širila crna kuga u srednjem vijeku. Ljudi, naime, danas putuju bržim sredstvima, a sve je drugo u sjevernoj Italiji bilo isto.

Zar bi prebogata Lombardija, zar bi još bogatiji Pijemont, mogli imati javno zdravstvo koje je inferiorno onom u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, ili na Kosovu? Pa, zapravo da. Ako je stvaran taj čudni liječnik iz moje priče, koji me je, prljav i neopranih ruku, pregledavao u hotelu s pet zvjezdica u Torinu. Imao sam, naime, što osobnih, što neosobnih iskustava s javnim zdravstvom u svim tim zemljama, i nigdje i nikad, ni poslije raspada Jugoslavije, a pogotovu za njezina trajanja, nije bilo takvoga liječnika, takvog pregleda i zdravstvenog tretmana. Nigdje i nikad nisam doživio takav odnos prema mogućnosti infekcije, prema zaraznoj bolesti i ideji zaraze, ali i prema mom vlastitom zdravlju i životu.

U zemljama koje ideju javnoga zdravstva baštine iz socijalizma, kao i u zemljama sa sjevera Europe, odnos prema zdravlju pojedinca vazda je bivao u korelaciji s idejom o zdravlju zajednice. Pogotovo u zemljama bivše Jugoslavije, koje baštine iskustva i znanja Andrije Štampara, jednoga od najpametnijih, genijalnih Hrvata dvadesetog stoljeća. (Uzgred, u ove dane čamotinje, histerije i samoizolacije, kada je u modi neizlaženje iz kuće, pozabavite se Štamparom, štošta ćete njegovo naći po bibliotekama i na internetu. Sve redom je važno i zanimljivo…)

Totalna privatizacija zdravstva, kakvu zagovaraju trumpoidi diljem svijeta, ne samo da je bezdušna prema onima koji ne uplaćuju zdravstveno osiguranje, i ne samo da je, zagovarajući načela liberalnog kapitalizma, pristala uz eugeničke, rasističke i fašističke principe prema kojima pravo na život imaju samo oni koji su genetski, rasno ili kapitalom jači i moćniji, nego totalna privatizacija i slabljenje javnoga zdravstva, koje je svima zajamčeno i obećano, vodi katastrofi za sve, pa i za one koji su jako bogati.

Pandemija koronavirusa, po svemu sudeći manje zloćudnog i neratobornog virusa - naravno, pri usporedbi s virusima, bakterijama, gljivicama i ostalim hajvančićima, koji nas mogu posjetiti - samo nam pokazuje da je zajednica sigurna i zaštićena onoliko i onako kako su sigurni i zaštićeni njezini najbjedniji članovi. Ideja da epidemije haraju samo među sirotinjom, ili da ih je moguće zadržati među sirotinjom, koja je duboko ukorijenjena u našoj kulturi, tu u Europi, na Zapadu, opasna je i smrtonosna iluzija. Naiđe li jednom, a logično je da naiđe, epidemija nečega goreg od koronavirusa, s užasom bismo, ali prekasno, mogli shvatiti da smo jedan rod. I mogli bismo shvatiti kako ideja o jednakosti, slobodi i bratstvu doista funkcionira, i da ne štiti samo najsiromašnije, nego štiti sve članove društva.

Prije sedamdeset i pet godina, poučena strašnim iskustvom Drugoga svjetskog rata, naša se civilizacija počela učiti kontroli naoružavanja i ideji o zajedničkoj, planetarnoj obrambenoj strategiji. Iskustvo koronavirusa možda bi nas moglo poučiti potrebi za zajedničkim konceptom javnog zdravstva. Ne samo zbog epidemija, ali uz saznanje da se epidemije drukčije ne mogu kontrolirati. I još nešto: farmaceutska i medicinska, ambulantno-bolnička industrija žive od bolesti i od placeba, od lijekova i od vitaminsko-mineralnih pripravaka. Preventivna zaštita i prosvjećivanje naroda, na čemu je insistirao Andrija Štampar, apsolutno su neisplativi, nerentabilni. Kao što su nerentabilni i neisplativi visoka kultura, pravo novinarstvo, književnost i glazba. Ali su preduvjet opstanka zajednice, a time i preduvjet postojanja svega isplativog.