PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Što kaže Ustavni sud: smije li se još koga osim Mesića zvati idiotom?

Peter Sloterdijk: “Cinizam se odvažuje izići s golim istinama koje, u načinu kako su iznesene, zadržavaju nešto neistinito…” Ta mi se rečenica javila odnekud iza svijesti na vijest o presudi Ustavnog suda koji je pravorijeknuo da Hrvoje Hitrec ima pravo Stipu Mesića nazivati idiotom. Hitrec je to izrekao na portalu Dnevno hr u rečenici koja glasi: “Mesić je idiot, a ćirilice kao znaka na okupatorskom nožu neće biti u Vukovaru.” Mesić, koji u to vrijeme više nije bio predsjednik Republike, tužio je Hitreca, te je i dobio nekakve sudske procese, na što je Hitrec podnio ustavnu tužbu, i pobijedio.

Da odluka Ustavnog suda nije cinična, možda sarkastična, te svakako u skladu s izrečenim u Sloterdijkovoj rečenici, bio bi ovo velik i svakako pozitivan događaj ne samo za hrvatsko sudstvo i novinarstvo, nego i za društvo u cjelini. Ustavni sud je, naime, iznio golu i vrlo očiglednu istinu: reći za nekog da je idiot prije svega drugog je vrijednosni sud. Istina, to jest, ili to može biti i uvreda, ali netko tko je, ili je bio, na najvišem političkom položaju u državi, netko tko je općenito javna ličnost, o čijim postupcima se javno sudi, nema pravo da ne bude vrijeđan. Ili je to pravo umanjeno za značaj njegova društvena položaja i uvažavanja, te za iritaciju koja iz takvog položaja proizlazi. Ono neistinito u odluci Ustavnog suda nije, naravno, i izrečeno. Jer da jest, ova odluka ne bi bila cinična i sarkastična.

Laž proizlazi iz svakodnevne sudske prakse, iz straha koji se uvukao u novinare i javne intelektualce - naročito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju - koji se svojim lijevo-liberalnim svjetonazorom, ili naprosto time što nešto istražuju ili o nečemu razmišljaju, izlažu rizicima pravosudnog terora, pa dok pišu ili govore, kreću se kao kroz minsko polje i ne pada im na kraj pameti da nekoga iz desnoga, ultradesnog, konzervativnog, ultrakonzervativnog ili profašističkog tabora nazovu idiotom. Iskustvo im, naime, govori da će ih rečeni idiot tužiti, a da će hrvatski sud, gotovo bez izuzetka, presuditi u korist tužitelja. Pritom, kako je Hrvatska u Uniji, pa se više ne moraju poštovati standardi struke i zaštite vlastitih novinara, glasilo u kojemu je idiot nazvan idiotom izmaknut će se iz procesa i prepustiti tuženog da se sam kako zna i umije štiti od terora.

Možemo se koliko god hoćemo praviti blesavima, možemo se praviti idiotima, ali hrvatska pravosudna praksa, hrvatska crna kronika izgleda upravo tako. Uvrijeđeni i oklevetani pojedinci s lijeve strane barikade nikad, ili skoro nikad, ne tuže za uvredu i klevetu. S jedne strane, razlog je, vjerojatno, u vlastitom tumačenju i doživljaju slobode javne riječi. S druge, pak, strane, savršeno im je jasno, iskustvo im tako govori, da je sasvim malo vjerojatno da će hrvatski suci - većina onih kojima ovakvi predmeti dolaze na ruke - presuditi u njihovu korist.

Jesmo li, dakle, jednaki pred zakonom? Naravno da jesmo. Svi smo slobodni da Stipu Mesića nazovemo idiotom, nipošto to nije privilegij Hrvoja Hitreca i njegovih istomišljenika. I ne samo to. Možemo učiniti i korak dalje: slobodni smo i da novoizabranog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića nazovemo idiotom. I oberidiotom. Vidite, skoro da sam to i učinio, i ne samo da se nije dogodilo ništa strašno, nego vam ove riječi nisu zatitrale pred očima, niste osjetili strah ni opasnost. A niste baš osjetili ni uvredu. Ne biste je osjetili ni da sam predsjednika Republike Milanovića nazvao volom, konjem, magarcem. E, sad zamislite nešto drugo, zamislite da sam za Kolindu Grabar-Kitarović napisao da je glupača ili da je kokoš, tuka. Osjetite li kako se zatresla stolica na kojoj sjedite, kauč, otoman. I kako vas obuzima strah, ili bijes. I kako vam se čini da to nekako nije isto.

To je ta laž, to je ono Sloterdijkovo “nešto neistinito”, u presudi Ustavnog suda i u društvenoj atmosferi, duhovnom ustroju i stanju svijesti koja do takvih presuda dovodi. Oni su nas uvjerili, normalnim su učinili, a samo što nisu normirali, da nije isto reći isto za Mesića i Milanovića, i za, primjerice, KGK i Plenkovića. Ili za Košića i Bozanića. Ili za Thompsona i koga još… I onda preko idiota Mesića forsiraju najviše standarde vlastite niskosti.

Bilo koga javno nazivati idiotom ili glupačom, pretvarati ga u vola, kokoš, konja, tuku i magarca, samo po sebi potvrda je nemoći jezika. Ili nemoći mišljenja. Osim što je riječ o visokometaforiziranim pojmovima, koji samim tim znače sve i ne znače ništa, riječ je o stereotipima. A služiti se stereotipima znači isto što i ne misliti. Stoga, budimo krajnje oprezni s nazivanjem Mesića idiotom, Kolinde tukom, Milanovića magarcem. Osim što nam, kada je o Kolindi riječ, prijeti jednosmjeran i nedvosmislen sudski progon i izostanak svake javne zaštite, takvim iskazivanjem ozbiljno se izlažemo opasnosti da se prikažemo nečim gorim od idiota, tuke i magarca.

Da biste nekoga nazvali idiotom, morali biste tu riječ nekako rifrešati, morali biste je učiniti novom, kao da nikome prethodno nije upućena. Možda bi se to moglo kada bi se predsjednika Ustavnog suda, upravo na osnovi obrazloženja odluke u slučaju idiot Mesić, nazvalo idiotom. Ali i u tome ima nečega nedostojnog, ni to ne treba činiti.

Sudska praksa u Hrvatskoj u proteklih tridesetak godina potvrđuje da se ljudi jednoga svjetonazora štite od ljudi drugoga svjetonazora. Ergo, ultrakonzervativce ne smijete vrijeđati, ljevičare, liberale i građane smijete, dapače. Pritom, budimo i mi malo cinični i sarkastični: oni koji se u Hrvatskoj nazivaju ljevičarima, liberalima i građanima bolje nisu ni zaslužili. I red je da vlastitim primjerom stalno pokazuju za kakvo se to društvo zapravo zalažu. Ako javne osobe, pogotovu one s hijerarhijskog vrha, političkog, crkvenog, estradnog, pravosudnog, u jednome društvu nemaju pravo da ne budu vrijeđane, tada u tom društvu, već po sociolingvističkoj, psihološkoj i općedruštvenoj logici uvrede, neće biti ni potrebe za vrijeđanjem. Tamo gdje uvreda nije oružje, u javnome se prostoru i ne koristi. I to upravo zato što negativno konotira onoga tko vrijeđa.

U Hrvatskoj, međutim, uvreda je sredstvo za vođenje građanskog rata, koje se svakodnevno koristi, i koje je u značajnoj mjeri pod zaštitom suda. Tako ni Ustavni sud nije zaštitio pravo svih na uvredu i na neuvrijeđenost, nego je zaštitio ekskluzivno pravo jednih da vrijeđaju druge. Zaštitio je svoje političke sličnomišljenike, protiv svojih političkih neistomišljenika. Treba li dokazivati da su suci ljudi s političkim uvjerenjima? U Hrvatskoj?

Rekli smo da su oni koji se u Hrvatskoj nazivali ljevičarima, liberalima i građanima upravo to i zaslužili. Zaslužio je to i Stjepan Mesić. Ali bi cinizam Ustavnoga suda, skupa s hrvatskom sudskom praksom, koja ulijeva strah u kosti svakome tko bi bilo što javno prigovorio desnoj i desnijoj Hrvatskoj, trebali onespokojiti baš svakoga, uključujući i one najdesnije. Jer nakon što se sudski obračunate s ono malo lijevog jada, s Jugoslavenima, komunistima i ostalim idiotima, sustav koji vam je do tog trenutka išao na ruku, nastavit će funkcionirati na isti način, jer drukčije ne zna i ne može, i vodit će k uništenju samoga sebe i cijele zajednice.

“U svim vremenima moćnici mogu spokojno polaziti od toga da ponajveći broj ljudi zazire od slobode te da ne poznaje dubljega poriva od toga da otkloni svoju slobodu, podiže tamnice oko sebe te da se klanja starim i novim idolima.” Tako Sloterdijk. Sloboda je, barem sa stanovišta svakodnevnog života, uvijek neudobniji i manje komforan izbor. Odveć je obvezujuće, sputavajuće, skoro bi se reklo i neslobodno biti slobodan. Recimo, ta briga za neistomišljenike, u našem slučaju za one koji bi te rado vidjeli zatučenog u jarku.

Ako je zaista riječ o slobodi: moraš se radovati tome da Hrvoje Hitrec ima pravo Stjepana Mesića nazvati idiotom. Makar Hitrec u istoj rečenici sugerirao da je ćirilica u Vukovaru klala Hrvate. Ali ako je zaista riječ o slobodi, ne možeš ostati slijep na cinizam onih koji Hitrecu daju to pravo. I ne možeš se osloboditi sumnje da mu je to pravo dano samo zbog nastavka rečenice. Kažeš li to javno, izlažeš se opasnosti da se nađeš pred sudom, i da protiv sebe imaš većinu zajednice koja zazire od slobode i sve čini da je otkloni od sebe.