PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Potres je nastavak 25 godina pustošenja Zagreba drugim sredstvima

Dva je mjeseca skoro od zagrebačkog potresa, a sve ti se gore stuži kad nekim poslom, ili po besposlici, obilaziš središte grada. Prvoga dana, onoga 22. ožujka, usred karantene, dok se još vjerovalo svim kriznim stožerima, grad te je, dok si ga oko podne prigledao, podsjetio na Sarajevo, sličnoga takvog podneva, 3. svibnja 1992, nakon granatiranja koje je, gotovo bez prestanka, trajalo skoro cijela dvadeset i četiri sata.

Osuta prašina austrougarskih fasada, obrušene ukrasne kule i ornamenti, gomile popadalih prastarih cigli, automobili parkirani u posljednim trenucima mira, razbijenih stakala, zasuti kućama nesretnicama. Jedva da je bilo kakve razlike između granata i potresa, osim onog što me je iznenađivalo, i na što se nisam mogao naviknuti: tišina, i ponegdje pjev ptica.

Očekivao sam da čujem udaljene eksplozije, rafale, romor rata i šum vlastitih prenapregnutih živaca. Međutim, bio je mir. I još jedna stvar bila je slična. Ona me je, možda, i najviše dirnula: postariji čovjek s metlom i plastičnom kućnom lopaticom, mete šutu koja se sasula s njegove zgrade.

Posve neprimjereno, beskorisno, nekome i smiješno, a zapravo tako građanski. Na čas sam bio uvjeren da sam istoga tog čovjeka vidio, s metlom i lopaticom, 3. svibnja 1992, na Titovoj. I tad je meo. Naravno, to nije bio on, između dva događaja prošlo je dvadeset i osam godina, i onaj sarajevski starac s metlom i lopaticom već odavno je mrtav.

Ali između njih dvojice, koji se nikad nisu sreli, niti su znali jedan za drugoga, jer su se zajedno našli samo u mojoj glavi, prostire se tradicija. Odumiruća tradicija našeg građanstva, koja je u vječnom povlačenju još od onog doba kada je Khuen-Héderváry gradio Zagreb i kada su bečki inženjeri tek posušivali za glavnu sarajevsku ulicu. I koje već skoro stoljeće i pol nakon svake apokalipse nastupa s metlicama i lopaticama.

Tog prvog dana, međutim, ljudi je u središtu grada bilo. A onda su nastali redovi pred benzinskim crpkama i bezglavi bijeg prema jugu. Zimsko ljetovanje. Ljudi su, građani, bili u duši uvjereni da će sve proći, svega ovog će nestati, i kuge, i zemljotresa, i prizora od kojeg bole oči, nakon što oni provedu neko vrijeme na moru.

I to je nešto što sam gledao po drugi put. Nakon onoga 3. svibnja 1992, i prvog velikog granatiranja i rušenja grada - još uvijek pod generalima Kukanjcem i Đurđevcem, a ne Mladićem koji je tek trebao doći - ljudi su iz već opsađenog grada krenuli prema jugu, uvjereni da sve ovo mora brzo proći. Neki su poslali samo žene i djecu, a oni će ostati da čuvaju stan i brane grad. Ta vjera da će sve brzo proći kriva je, ali plemenita. To je vjera koja proizlazi iz uzdanja u gradski red, i u to da se on mora održati, jer taj red nužan je kao disanje.

Nakon toga, kad god bih se zaputio prema Centru, bilo mi je sve teže. Grad je bio ispražnjen, automobili su bili parkirani po travnjacima, svud naokolo visoki vitki kranovi amputirali su dijelove građevina koji su prijetili da se obruše. A pustoš je rasla i već je prijetila da proguta cijeli Zagreb, ili, tačnije, ono na što oduvijek mislim kada kažem da idem u grad.

Naime, Zagreb se od tog 22. ožujka neumitno počeo dijeliti na prostor sjeverno i južno od željezničke pruge. Južno od pruge ostao je grad čija povijest započinje poviješću armiranog betona, i koji se tokom šezdesetih konfigurirao i rastao po dojučerašnjim periferijama, i sad je sasvim nedirnut potresom. Sjeverno od pruge jučerašnji je, pusti, iznutra urušeni, u velikoj mjeri napušteni i u kulisu pretvoreni povijesni Zagreb, sa sto i pedeset godina svoje žive, prisutne i moderne gradskosti.

Uznemirava me i plaši ta pustoš. Plače mi se dok idem Gornjim gradom, i dok se kroz Kamenita vrata, pa pokraj svetog Jurja koji i ovdje ubija aždaju, i niza drvene stube spuštam na Tkalčićevu. I dok stoput ponavljam da sam ovo već jednom vidio, pokušavam utvrditi kada je sve to zapravo počelo. Jer kao što rušenje Sarajeva nije počelo ni 5. ni 6. travnja, kada su ispaljeni prvi hici i prve mine na grad, ni 2. svibnja kada započinje njegovo sravnjivanje sa zemljom, tako je krivo i naivno vjerovati da je središte Zagreba opustošeno 22. ožujka u 6 sati i 24 minute.

Ovaj grad u fizičkom je smislu nestajao dvadeset i pet godina. I pretvarao se u ispražnjenu suhu čahuru, koju će u prah sasuti prvi malo jači potres. Započelo je u jesen 1995, sa završetkom posljednjih ratnih operacija u Hrvatskoj, kada kapitalizam, ne obazirući se na stanje demokracije, u pravom smislu stiže u zemlju. Da o tome snimam film, ili da pišem roman, bavio bih se s dva dobro mi poznata simbolička punkta: restoranom Medulić, na uglu Medulićeve i Ilice, i kavanom Corso, na uglu Gundulićeve i Ilice.

Medulić je sredinom devedesetih bio poluprazna, pristojno uređena socijalistička gostionica, s urednim i čistim konobarima. Hrana je bila loša, ali svejedno bih tu ponekad ručao, jer sam mogao dugo sjedjeti sam i neometan, i čitati novine. Kada stigne kapitalizam, i započne restitucija na hrvatski način, restoran će biti zatvoren, i duže od desetljeća na njegovom će mjestu biti mrtva straža golemih staklenih izloga prelijepljenih reklamnim plakatima.

U Corso sam također dolazio sam, opet da čitam novine i uživam u zaprljalom i oronulom imobilijaru unutrašnjeg arhitektonskog rješenja Vjenceslava Richtera. Taj njegov Corso nije bio najugodnije mjesto u Zagrebu, ali tu si se osjećao kao u francuskim filmovima iz šezdesetih i sedamdesetih. Bilo je to jedno od onih katedralnih, amblematskih zagrebačkih mjesta, na kojemu se jasno prepoznavao duh epohe.

Corso su zatvorili, i tu je već skoro četvrt vijeka ništa. A na mjestu gdje je danas Medulić, prostor je po logici ponude i potražnje, a ne po logici grada i gradskosti, dodijeljen u zakup jednoj međunarodnoj trgovačkoj tvrtki, koja svoje dućane ima po svim šoping molovima. Dva važna zagrebačka toponima, dva reprezentativna ugla u centru grada, dva su groba gradskosti. Nešto se tu urušilo godinama prije potresa.

Na mjestu Gajeve knjižare, jedne od najstarijih knjižara s neprekinutim kontinuitetom u Europi, otvoren je dućan trivijalne španjolske konfekcije. Šarene vestice, koje su prešarene da bi se dvaput obukle. A tamo gdje je bila Znanstvena knjižara, još jedan moćan punkt žive metropole, pritom i simbolički snažan, jer je to bilo lice neke superiornije hrvatske knjiške kulture, danas je dućan njemačke telekomunikacijske firme.

Opet isti onakav kakav postoji u svakom šoping molu. Dok se u velikim i živim gradovima Zapada i Istoka prostori u centru grada, pa i protivno volji njihovih vlasnika, unaprijed namjenski određuju, u Zagrebu dobiva onaj koji više plati, ili onaj koji ima vezu u Stranci. Na mjestu Znanstvene knjižare još jedan je markantan grob.

Najstrašnije je, međutim, na Gornjem gradu i u Tkalčićevoj. Gornji grad ionako je bio pust, Tuđmanov Kremlj, s minimumom javnih sadržaja. Danas, to je ruševina. Gimnazija Tituša Brezovačkog, lijepa i moćna građevina, u čijim je podrumima nekad poslovao Lapidarij, uz Kulušić drugi najvažnijih novovalni klub onoga doba, postoji još samo kao kulisa.

Cijela Tkalčićeva ulica, pak, u kojoj se nije rušilo ništa, bez turista nalik je na pustu Slovensku plažu u Budvi, gdje se uz vonj užeglog ulja po glavama rijetkih namjernika obrušava neka užegla povijest u koju ne vjeruje nitko. Bez turista, i Tkalčićeva je grob do groba.

Oko užeg središta Zagreba, gdje su sve prostore zauzele tvrtke iz šoping molova, i gdje više nema skoro ničega što bi pružalo život gradu i navodilo građane da dolaze u središte svoga grada, šire se, već dvadesetak godina, i rastu koncentrični krugovi pustoši. Cijele ulice, od Trešnjevke, preko donjih tokova Frankopanske, Preradovićeve, Palmotićeve, sve niz Zvonimirovu i okolne ulice, pustih su, slijepih izloga, iza kojih ničega nema. Zašto nema? Zato što je Zagreb mrtav, zato što ga je ubila loša uprava, ubili su ga oni koji nisu vodili računa o tome da grad živi ili umire i mimo logike tržišnog kapitalizma.

Danas, Zagreb je pust u središtu, a živi po Novom Zagrebu, nekim svojim poluživotom, ali ipak živi i raste kao neki drugi grad. Potres je samo stavio naglasak na ono što se već ranije dogodilo. Nakon potresa iz 1880. zloglasni je Khuen-Héderváry poslan iz Budimpešte da sagradi grad. Bruxelles nije Budimpešta.