SEKSOPOLIS

PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Ne vjerujem self-helpu, ali nisam za progon nadriliječništva!

Ana Bučević
 Duje Klarić / CROPIX

Nikada nisam vjerovala nijednom self-helpu, jer sam pristaša liječenja književnošću, koja je od Homera naovamo lijepo objasnila da za složene probleme ne postoje jednostavna rješenja. Ne mislim da se čovjek bilo kakvom jednostavnom tehnikom može obnoviti i preporoditi, a ljudske su navike, pogotovo one loše, gotovo neiskorjenjive. Jesu li bolesti posljedica loših navika, krivoga života, pogrešne energije ili s time svime nemaju nikakve veze nego se jednostavno dogode, ne bih se usudila reći. Žao mi je ljudi koji se teško razbole, pa im se onda još i kaže da su sami krivi jer su se uzrujavali. Kao da je stres moguće izbjeći i kao da je itko od nas harmoniziran sa sobom i s okolinom. Starogrčka fantazija o savršenoj mjeri samo je fantazija. Ljudski rod pretjeruje oduvijek, u svemu.

Da nije tako, ne bismo bili na mjestu za koje je valjda samo filozof Leibniz predvidio da je “najbolji od svih svjetova.” Već dulje vrijeme pratim slučaj nadriliječništva i kaznene prijave protiv životne trenerice koja svojoj brojnoj sljedbi objašnjava kako se treba kvalitetno energizirati ili što već. Da je do mene, “life coaching” ne bi ni postojao. Optimistička brbljanja o samoosnaživanju pričinjaju mi samo mučninu u želucu. Ljudi smo, u nama je prilično mračno, negiranje vlastitog mraka djetinjasto mi je i bez veze. S druge strane, znam ljude koji su cijeli život posjećivali psihijatre bez nekog rezultata. Ljude s diplomama, certifikatima, sa završenim stupnjevima, sa svime. Pa ništa.

Poznajem alkoholičare koji su se liječili u bolnicama nakon čega im je bilo samo gore. Diploma znači mnogo, ali ne znači sve. Čovjek je taj koji odlučuje kome će i zašto vjerovati. Zastrašujuće su priče o ljudima koji su oboljeli od raka, a zbog povjerenja u alternativu umrli u najstrašnijim mukama. Ali nisu mnogo bolje ni priče o ljudima koje je kemoterapija doslovce ubila. Dvadeset i prvo je stoljeće, medicina je od Hipokrata mnogo toga spoznala i ne trebamo je šutnuti nogom čak i kad u nečemu pogriješi. Jednostavan lijek poput paracetamola danas liječi bolesti od kojih se početkom 20. stoljeća umiralo.

Nosimo se nekako s gripom, iskorijenjene su bolesti od kojih su u više navrata u srednjem vijeku izumirali gradovi, a prije samo sto godina očekivani je životni vijek bio 55 godina. Paradoksalno zvuči, ali vjerujem u znanost. S druge strane, kada je prije četrdesetak godina znanost digla ruke od moje tete, ona je posegnula za nekim zagorskim čudotvorcem i ostala živa. Je li to bilo do čudotvorca ili do nje same, nikada neću znati. Kako odabrati najbolje za sebe, kome vjerovati, nije odluka koja se donosi preko noći.

Kada čovjek oboli, možda treba zagrabiti na obje strane: i za znanošću i za alternativom. Ukoliko je sklon vjerovati u čudotvorni grah. Ali kaznena prijava protiv “nekoga tko nije dovoljno stručan” izgleda mi poput srednjovjekovnog progona vještica i to u vrijeme kada možete voziti taksi iako niste taksist, pisati knjigu iako niste pisac, imati bend premda niste muzičar, biti stilist, modist, frizer, štogod vam srce poželi ako se znate pravilno oglasiti na internetu.

Od danas možete početi davati savjete o kućnim ljubimcima i tko zna, možda za godinu dana postanete najveći autoritet u regiji. Potrebno je samo da vaši postovi dobiju dovoljno lajkova, a vaši klipići budu dovoljno puta pregledani. Danas se više nego ikada gube granice između profesionalnog i neprofesionalnog, između onoga tko nešto “zna” i onoga tko se samo dobro prodaje. Ružni i glupi ljudi postaju mjerilo ljepote i pameti.

Oni koji nemaju što za reći uporno nešto propovijedaju i pritom su omiljeni i slavni. Već sama izjava “grickajte mrkvu, a ne čvarke” može vas pretvoriti u prehrambenog gurua. Kad je već tako, otkud nam pravo da proganjamo nekoga tko je dobro upakirao svoju priču i uspješno je prodaje. Svaki dan slušamo o sretnicima koji su svoj proizvod dobro plasirali na tržištu. Isto tako, tu su i nesretnici čije proizvode tržište nije prepoznalo ili ih je zaboravilo, kao, primjerice, knjige s početka mojeg teksta. Griješe svi: bolnice, doktori, psihijatri s certifikatom, nadriliječnici, vračevi, gurui. Ništa nije potpuno sigurno, tragedije se događaju. Stoga, oni koji su spremni baciti kamenje na druge jer su neprofesionalni, neka najprije razmisle. Jesu li zaista sto posto uvjereni u svoju nepogrešivost?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 04:41