PIŠE JURICA PAVIČIĆ Što je važnije - nacionalizam ili obična, kožna nogometna lopta?

Ni tijekom dvanaest dana kubanske krize nije održano toliko izvanrednih sjednica, koordinacija stožera i hitnih sastanaka, niti odaslano pregovaračkih misija koliko ih je u posljednjih mjesec pregovaralo oko jednog naizgled apsurdno nevažnog problema: a to je mjesto održavanja nogometne utakmice. Već tjednima, hrvatska i dalmatinska javnost prate priopćenja, skupštinske odluke, otvorena pisma i deklaracije u kojima svi - od politike do braniteljskih stožeran - izriču svoje mišljenje o tome bi li nogometna reprezentacija trebala 10. listopada igrati s Mađarskom na splitskom stadionu Poljud.

Pri tome taj politički zaplet počiva na apsurdnoj činjenici. Naime, ni jedna od dvije strane kojih se ta tema tiče - a to su nogometni klub Hajduk i Hrvatski nogometni savez - ne želi doista da se ta utakmica dogodi u Splitu. Ne žele - i to iz sasvim razumljivih razloga.

Nogometni savez ne želi da se ta utakmica dogodi u Splitu jer znaju da vrh te organizacije, a i dobar dio igrača reprezentacije, tamo nisu dobrodošli. U Nogometnom savezu savršeno su svjesni konstelacije u kojoj bi u svečanu ložu te utakmice trebao sjesti Davor Šuker, u kojoj bi uzvanici Poljuda bili svi Mamićevi patuljci, a na teren bi istrčali njegovi krunski svjedoci Modrić i Lovren. Ljudi iz HNS pamte sve uvredljive banere, svastike iscrtane kosilicom, sve atentate bengalkama, Malte i Lyone i - duboko sam uvjeren - štumik im se skupi kad pomisle da bi kockastu vrstu trebali dovesti u Split.

Upravo onoliko koliko tu utakmicu ne želi HNS, ne želi je ni NK Hajduk. Naime, cijela sadašnja hajdučka mitologija i suvremeno klupsko samopoimanje, te upravljačka struktura koja danas demokratski upravlja klubom, počiva na ideološkoj premisi protimbe HNS-u. Stoga današnjem institucionalnom Hajduku doista ne treba situacija u kojoj iste te ljude ugošćuju kroštulama i travaricom, časte ih kavom i suhim smokvama, provode ih kroz trofejnu salu i vode ih na ručkove.

I jedni i drugi pri tome su jako svjesni činjenice koju nikad neće izgovoriti, jer su odviše pristojni. Da - naime - za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igra nemali broj “mamićevih” igrača. Da je lider te ekipe i nesumnjivo najbolji hrvatski igrač svih vremena - Luka Modrić - svjedočio lažno na sudu da bi spasio kazne svog kriminalnog menadžera. Da bi - ukratko - splitski navijači trebali aplaudirati krunskom svjedoku svog arcineprijatelja, ili pak navijati za reprezentaciju, a zviždati njezinu glavnom igraču. I HNS-u i Hajduku jasno je koliko je eksperiment te vrste neizvjestan i sklizak.

Ako HNS-u doista nije stalo da Hrvatska igra u Splitu te ako Hajduku i njegovim navijačima do toga nije stalo, kako se onda dogodilo da to gostovanje uopće dođe na dnevni red? Odgovor na to pitanje treba tražiti na trećoj strani. Strani koja na sve u Hrvatskoj, a pogotovo na sve u hrvatskom nogometu, ima odsudni utjecaj. Ta strane je HDZ.

Operacija vraćanje reprezentacije na Poljud dugotrajna je želja - ne samo - nacionalnog HDZ-a. Za vrh stranke, ta je operacija pokušaj da se sašije rascjep između konzervativne regije u kojoj se za HDZ najviše glasa te ključne ideološke igračke poratnog hrvatskog nacionalizma. Od pivskih reklama do Kolindinih plesnih točki, “repka” je zaglavni kamen postmodernog light-nacionalizma na kojem HDZ kreira svoj legitimitet. Za tu je stranku stoga trajni problem da taj ideološki adut ne može izigrati u regiji u kojoj joj je najmasovnija glasačka baza.

A onoliko koliko je to problem nacionalnom HDZ-u, toliko je još i više onom regionalnom. Pri tom su hadezeovci u Splitskoj županiji i hadezeovci u samom gradu Splitu dosad taj rascjep hendlali stubokom oprečno. Procjenjujući da je njihovoj glasačkoj bazi u Lovreću, Hrvacama ili Marini nacionalizam preči od kožne lopte, županijski su HDZ-ovci bez skanjivanja ortačili s HNS-om, ugošćivali Šukera i divanili s njim. Svjesni da za razliku od županijskih kolega zbog toga mogu izgubiti rijetko i teško dobivane izbore, splitski su se hadezeovci vazda udvarali Torcidi. Sadašnji gradonačelnik - Krstulović Opara - u kampanji je čak tvrdio da je on “uvjerio predsjednicu da promijeni mišljenje” o Mamićima i HNS-u.

Neovisno o tim (ne nužno uvijek) taktičkim nijansama, sve tri razine HDZ-a imale su i još imaju jak motiv da diplomatski aranžiraju historijsku pomirbu te da vrate “repku” na Poljud. Hoteći to, pokrenuli su operaciju koja se odvijala na više razina. Za početak su organizirali brojne sastanke na koje su obje strane - Hajduk i HNS - dolazile s kiselom facom kao da odlaze na stratište. Organizirali su potom kamp i gostovanje reprezentacije u Omišu, ne bi li demonstrirali ljubav širokih narodnih masa za kockaste zvijezde.

Kao dio tog diplomatskog falš-špilanja, Hajduk se prijavio za gostovanje reprezentacije u listopadu, vjerujući da ionako neće biti izabran. Pred HNS su postavljali zahtjeve za koje su znali da ih neće ispuniti. Vjerovali su da će ih HNS na kraju odbiti i da će se vratiti standardnom njurganju o zapostavljenosti Splita. No, podcijenili su prefriganost ološa s kojim imaju posla. HNS im je domaćinstvo utakmice - za koje su se sami javili - neočekivano dao i prebacio vrući krumpir u dalmatinsko dvorište.

Da se samo to dogodilo, Hajduk bi se već našao u trapuli u koju je ugazio sam. A kako nevolje nikad ne idu same, dogodio se i šovinistički incident u Supetru koji je još jednom otvorio pitanje i ideologije i uličnog nasilništva Hajdukove navijačke supkulture. I mediji i javnost prvi su se put ozbiljno digli protiv društvene grupe koja po ulici tuče igrače, turiste i sezonce, koja ima monopol na murale na školskim zidovima i izriče mišljenje o koječemu, od nacionalnih manjina do skrbništva nad Cesareom Avenatijem. Pučki, ulični kolektivizam sam se delegitimirao pa se tako delegitimirao i u jednoj od stvari u kojoj je neprestano imao pravo - a to je odnos prema HNS-u.

U tim okolnostima, gostovanje reprezentacije na Poljudu najednom je postalo politički vrući krumpir prvog reda. Hajduk se izjasnio da on to gostovanje bi, ali ne ovako, ne sad. Navijačke udruge su se javile da ga - uvijeno kazano - ne bi uopće. Potom su se javile koordinacije braniteljskih udruga i napale ih da je to nepatriotski. Pa se javio Hajdukov povjerenik za sigurnost - inače vrlo orni ratni invalid - i napao njih da su zapravo oni nepatriotski. Oko listopadske utakmice na Poljudu saplelo se, ukratko, teško shvatljivo klupko ideoloških nonsensa. Navijačku udrugu koja inače tuče srpske sezonce po Braču koordinacije su šatoraškog nadahnuća napale zbog manjka patriotizma. A navijačka skupina koja inače redovno puni crne kronike odgovorila im je perfektno legalističkih argumentom, koji bih inače i sam potpisao. Patriotizam se - jelte - ne manifestira tako što se maše kockastom ponjavom. To je patriotizam za idiote i pivske reklame. Patriotizam se manifestira tako što se “navija” za institucije, zakonitost, tako što se posluje na bijelo, plaća porez i govori istina na sudu. Premda to nisu sročili izrijekom, faktički su rekli da je NE navijati za Luku Modrića zapravo čin patriotizma. I sve bi to bilo krasno da to nije izgovorila skupina ljudi koja inače tuče hrvatske sugrađane zato što govore ekavski.

Ukratko, dobili smo finale svih nonsensa: branitelji napadaju nacionalističke tučare za manjak patriotizma, a ljudi koji mlate po ulici ljude braniteljima drže uzornu lekciju iz ustavnog legalizma. Što nije stvarno krasna ta Dalmacija?

U tom nerazmrsivom ćorsokaku ove se srijede u Splitu sastalo gradsko vijeće da sroči - pa, to se ne može drukčije nazvati - “pregovaračku platformu”. U dirljivom sjevernokorejskom jedinstvu gradski su vijećnici zaključili da oni vole reprezentaciju, ali ne vole HNS, a da Hajduk vole najviše. U pravoj tradiciji Lenjina, Kardelja i Tita, Krstulović Opara je “diferencirao” “poštenu inteligenciju” od “mangupa u našim redovima” te - manje-više - zaključio da su igrači u Splitu dobrodošli, a nogometna hijerarhija (u kojoj su, pazite, mahom njegovi stranački sudruzi) - nije. Na koncu, splitski su vijećnici izglasali deklaraciju da je reprezentacija dobrodošla, ako se prije toga HNS - ispriča.

Pri tom ostaje ključno pitanje: ispriča za što?

Jer, ako će se HNS Splićanima ispričavati zato što reprezentacija desetljećima ne igra u Splitu, onda je to bespredmetno. Razlozi za to odsustvo jednako počivaju na obje strane, a sam Split imao je puno desetljeće razloga tu reprezentaciju i ne željeti najzdušnije.

Ako se HNS Splićanima neće ispričati zbog izbjegavanja Poljuda, zbog čega će im se ispričati? Hoće li im se ispričati zbog onog zbog čega bi trebao? Hoće li im se ispričati zbog “afera pošteno suđenje”, zbog endemske korupcije, zbog favoriziranja jednog kluba, jedne agencije i jedne stranke, zbog dubinske prožiljenosti nogometa, klijentističke politike i čistokrvnog kriminala?

Ako bi se HNS zbog toga trebao ispričati, onda to nije isprika - to je seppuku, harakiri. Jer, u današnjem Nogometnom savezu su ljudi koji su bili i još jesu dio te famozne “močvare”. Ti bi se ljudi zapravo trebali ispričati za svoje fotelje, svoje decenijske biografije, trebali bi isprikom u slivnik proliti svoje karijere, politički legitimitet, pa i poziciji u potencijalnim sudskim procesima. Nakon takve isprike, oni bi se svi skupa mogli mirno baciti s nebodera.

E - tu ispriku, nju bih zbilja volio doživjeti. Ali, nemojte se ljutiti - mislim da nje neće biti.

A do tada, neka netko drugi navija za Modrića. Ja neću.