VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ: NAROD UHIĆENJIMA NE VJERUJE Taj film smo jednom gledali i danas znamo da nije završio hepiendom

Danas znamo da je famozna “borba protiv korupcije” bila tek jednokratni igrokaz za Brisel, da su slavna TV uhićenja iz prošlog desetljeća odigrala svoju kazališnu funkciju, i da u ovoj zemlji nikom napamet ne pada dirati začahureni business as usual. U tom sasvim novom kontekstu, ovih smo dana opet dobili veliko fotouhićenje. No, repriza nikoga ne zanima...
Anton Brajković
 Matija Djanjesic / CROPIX

Većina novinskih čitatelja zacijelo se sjeća kako je izgledalo prvo veliko hrvatsko televizijsko uhićenje.

Bilo je to - da vas prisjetim - u rujnu 2008. U okviru USKOK-ove operacije Indeks, zagrebačka je temeljna policija u ranim jutarnjim satima privela 90-ak osoba, nastavnika, studenata i činovnika triju zagrebačkih fakulteta. Privedeni ljudi bili su osumnjičeni da su sudjelovali u kupnji fakultetskih ispita, ponajviše na Ekonomskom i Pravnom fakultetu. Broj privedenih na obavijesni razgovor bio je toliki da je - pričalo se - zagrebačka policija tražila ispomoć od susjednih županijskih uprava da bi na vrata mogla poslati dovoljno temeljne policije. Idući dan, hrvatski su mediji bili puni slika ubavih urbanih vila, profesorica koje zbunjene u šlafroku otvaraju vrata, sveučilišnih nastavnika i referenata koji u pratnji redarstva pristižu u policiju s plastičnim kesama u ruci. Te jeseni 2008., hrvatsko je društvo masovno fotouhićenje promatralo u katarzičnom šoku. Ono što je bilo šokantno bila je masovnost i primitivna izravnost tog akademskog šopinga. Ali, još je šokantnije bilo to što se sve to skupa događalo na Sveučilištu u Zagrebu, sveučilištu koje tada - puno prije Borasa, Čovića i Lanzibata - još nije bilo predmet općeraširene poruge. Sveučilište u Zagrebu tom se trenutku još uvijek držalo uvaženom institucijom, Alma mater čitave nacionalne elite. TV uhićenje pokazalo je unutarnju kvarnost takve temeljne institucije.

U prvom od hrvatskih masovnih fotouhićenja bilo je, međutim, nečeg katarzičnog. Bilo je to, podsjećam, u rujnu 2008., samo koji mjesec prije nego što će buknuti financijska kriza i samo osam mjeseci prije odlaska Ive Sanadera. Hrvatska je bila eurokandidat, ispunjavala je jedan po jedan te čuvene “benchmarke”, a nad njom se kao sječivo nad glavom nadvijao imperativ “borbe protiv korupcije”. To masovno fotouhićenje u neku je ruku bilo i fotoperformans kojem je svrha bila demonstrirati da je počelo. I stvarno, donekle i jest bilo počelo. Od 2008. do 2010. u seriji istraga bez presedana uhićen je i optužen vrh carinske uprave, javnih poduzeća, gospodarske komore, fonda za privatizaciju te lijepa polovina tadašnjih ministara. Na koncu je optužen i sam bivši premijer, Ivo Sanader, a Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Zemlji koja - naime - uhapsi premijera stvarno više ne možete reći da se ne bori protiv korupcije.

To i takvo bilo je osjećanje s kojim je dobar dio hrvatske javnosti pratio sezonu fotouhićenja koja je počela tog rujna ‘08. Bojim se da nisam bio jedini koji je tada mislio da počinje nova era, da je gnojni čir napokon pritisnut i da se - eto - rješavamo možda kronične, ali ipak dječje bolesti. Mnogo je toga bilo - podsjećam - što smo mi tada držali dječjim bolestima koje su konačno za nama. Svi zajedno povjerovali smo u mit u “normalizaciji” kao linearnom i ireverzibilnom putu u neku fukuyamanski, liberalno-demokratski kraj povijesti. Vjerovali smo - čuj sad - da su ustaški ispadi bili dječja bolest, da je šovinizam bio dječja bolest, da je režimska RTV 90-ih bila dječja bolest, da je opresivna dominacija HDZ-a bila dječja bolest, da su tuđmanistički kič i ceremonijalna kultura bili dječja bolest, pa i da je sam Tuđman bio dječja bolest. Tako smo - ispada - mislili da je dječja bolest bila i masovna institucionalna korupcija. Mislili smo da stiže veliko nacionalno resetiranje u kojem će cijela jedna politička elita zajedno sa svojom ideologijom završiti tamo gdje spada. Na guljenju krumpira.

E, jesmo bili blesavi.

Dječje bolesti - recimo, vodene kozice - najneopasnije su kad od njih obole djeca. Kad od njih obole odrasli, one su nerijetko smrtne - a danas znamo da to vrijedi i za političke dječje bolesti. Jedanaest godina nakon tog slavnog rujna ‘08., danas znamo kako izgleda kad od vodenih kozica oboli sredovječno društvo. Ireverzibilni put u “normalizaciju” odavno se razotkrio kao tlapnja. Ustaški ispadi vratili su se gori nego 90-ih, isto kao i šovinizam, režimska RTV, kao i ceremonijalni nacionalistički kič, kao i monopolistička dominacija HDZ-a. Vratio se i sam Tuđman u obličju desetaka kipeka i aerodroma koji je krstio Milanović. Vratila se - dakako - i korupcija. “Istina je voda duboka”, rekao je 2010. uhićeni ministar Polančec nakon što ga je sud pustio da se brani sa slobode. Polančec će nedugo potom biti osuđen zbog nekakve rasvjete na igralištu u Đelekovcu, a “istina” će se - ispada, proročanski - pokazati mnogo dubljom nego što je mislilo društvo koje je u nju zagazilo. Lavina korupcijskih istraga koja je 2008. započela završila je naposljetku antiklimaksom kakvog ne bi odobrio ni jedan holivudski dramaturg. Osuđene su listom sitne ribe i pokajnici, ni jedna stranka nije osuđena zbog ilegalnog financiranja, HDZ nikad nije vratio novac Fimi-Medije, a najkrupniji korupcijski predmeti vuku se po decenijskom limbu. U toj platonovskoj pećini kvazipravne kvazidržave na jednoj je strani društvo koje bi tobože istjerivalo korupciju, al’ zapravo ne bi, a na drugoj su lelujave sjenke političkih “undeada” koji se brane za nedjela iz političke prahistorije, desetljećima ni mrtvi ni živi.

U tom sasvim novom kontekstu, ovih smo dana opet dobili veliko fotouhićenje. Pred kamerama televizija, pred aparatima desetaka fotoreportera, ovog smo tjedna dočekali reprizu filma koji smo pred 11 godina već gledali. Opet se temeljna policija dala na posao, opet je falilo “plavaca” da pokriju sve te pulske i riječke adrese, opet smo se nagledali urbanih vila u pastelnim bojama i smrknutih lica palih moćnika u extreme-casual modnim izdanjima. Opet gledamo povorke moćnih i imućnih uhićenika u tutama, s najlon-kesama pod pazuhom. Ali, nekako ne čujem pjenušac. Gdje su klicanja, fanfare? Zašto sada nitko ne vjeruje da je čir zgnječen, da počinje nova era?

Prvi razlog - dakako - taj je što svi znamo da je ono što se dogodilo ovog tjedna tek ritualno pridavanje žrtava pred pogreb. Dok pišem ovaj tekst, još uvijek ne znamo kakve će točno boje biti košarica koju će u četvrtak Pula dobiti od hrvatske Vlade, ali znamo da će to biti košarica i znamo da iz te priče Pula neće izići kao grad koji smo poznavali. Znamo da će jedan svijet - svijet koji je uključivao dizalice i rumene zore, proizvodnju u centru grada, klub Uljanik, Fratarski otok i sindikalnu članarinu - otići zauvijek niz vodu, neprepoznatljivo mijenjajući najindustrijskiji od hrvatskih industrijskih gradova.

Ali, nije samo to osjećanje neumitnih karmina razlog zašto u uljaničkim uhićenjima nema ama baš nikakve katarze. Postoji i drugi razlog, puno gori. Danas - naime - znamo da je famozna “borba protiv korupcije” bila tek jednokratni igrokaz za Brisel, da su slavna TV hapšenja iz prošlog desetljeća odigrala svoju kazališnu funkciju, i da u ovoj zemlji nikom napamet ne pada dirati začahureni business as usual.

Kako to znamo? Pa, znamo među ostalim zato što su novinari pred kućom jedne ministrice otkrili Mercedes koji joj je neobično darežljivo posudio jedan poduzetnik, a da nakon tog otkrića nije bilo baš nikakvih posljedica. Znamo po tome što je u javnost izišao ugovor po kojem je obitelj bivšeg potpredsjednika Vlade dobivala novac od mađarske naftne kompanije, a da nikom napamet nije palo da tu nadarbinu nazove odgovarajućom “k” riječju. Znamo po tome što se Ustavni sud jako potrudio neustavnim proglasiti ustavni zakon koji je služio kao ključni alat za procesuiranje stare pljačke. Znamo po tome što je Vlada smijenila Nadzorni odbor televizije, kad je taj NO upozorio na skandalozni klijentelizam na javnom RTV-u. Znamo po tome što svi zaista krupni procesi u Hrvatskoj ili nisu završili, ili su završili u zastari, ili završili tako što su se pokajnici pokajali, ili nekom vrstom antiklimaktičkog “fade outa”. Znamo po tome što su brojni akteri tih procesa - od Bandića preko Kalmete do Mamića - ili još na vlasti, ili još jako moćni, ili imaju odlučujući utjecaj. Znamo i po tome što aktualna Vlada ili priprema ili je već pripremila cijelu seriju zakona koji će pospješiti održavanje političke “zarobljene države”. Jedan od njih je - recimo - izborni zakon, izmijenjen nakon uzaludne 30-satne opstrukcije opozicijskog Mosta. Drugi je reforma lokalne samouprave, koja će županije - utvrde vladajuće stranke - pretvoriti u armirano-betonske željomate za zapošljavanje nećakinja.

Sve to ljudi znaju. Znaju, ne zato što čitaju zloguke antihrvatske novine. Znaju, zato što to vide u svojim vlastitim malim sredinama. U sredinama, recimo, poput Makarske, u kojoj smo baš ovih dana na djelu vidjeli kako funkcionira HDZ-ovska “captured state”. Kako je otkrila i objavila Makarska kronika, tamo je HDZ-ovski šef lokalne javne ustanove na radno mjesto naplatitelja plažnih ležaljki umjesto jednog HDZ-ovca (koji je u međuvremenu postao direktor Stambenog gospodarstva) imenovao tri nova. Sva tri junoše koji su prošlo ljeto naplaćivali ležaljke aktivni su u Mladeži HDZ-a.

Tu operaciju stranačkog uhljebljivanja nitko nije došao fotografirati. Nije bilo paparazza koji će snimiti tu gestu stranačkog klijentelizma. Nikog nije bilo da slavodobitno fotografira tamo gdje u razizemlju rentne ekonomije počinju korijeni korupcije.

Zato ova zemlja fotouhićenjima više ne vjeruje. Taj film smo jednom gledali i danas znamo da nije završio hepiendom. Razočarani raspletom, neki su se zavukli u letargiju, neki u Dublin. Lijep je bio film, nema što. Ali - repriza nikog ne zanima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:50