PIŠE JELENA VELJAČA Kako možemo bilo kome, pogotovo maloljetnom i bez ikakve pomoći, reći da mora roditi? Nitko vam ne pomaže...

Najiskrenije, ne mogu vjerovati da se uopće vode rasprave o pravu na pobačaj. Ni jedan dio mene ne može vjerovati da se na to troše novci u vidu produkcije televizijskih emisija, vrijeme u vidu pisanja novinskih članaka, zrak u vidu daha koji je potreban da bi se izgovorilo: “Žene imaju pravo odlučivati o vlastitom tijelu!” Međutim, imam problem i sa zadnjom rečenicom. Ne, nije stvar u tijelu. Ne, nije stvar u tome želi li neka žena proći kroz devet mjeseci trudnoće i porod. Stvar je u životu. Radi se O ŽIVOTU. I kad dođe do toga, da, slažem se s protivnicima prava na pobačaj, koliko god mislim da je njihovo postojanje jednako smisleno kao i postojanje Jehovinih svjedoka: možda ste mnogobrojni, možda ste u stanju jednom u pet godina unajmiti Arenu Zagreb, možda je vaša doktrina toliko zasljepljujuća da svakog psihički malo slabijeg pojedinca može navesti na to da pomisli da je baš ona rješenje svjetskih problema, ali, suštinski, vi ste marginalna skupina, rukavac koji je stvorila snažna bujica evolucije i koji zapravo, ne služi ničemu. Ponekad, doduše, ako mu se jako približiš, stvara šum u kanalu. Zašto sam onda maločas napisala da se slažem s protivnicima prava na abortus koji stalno viču PRAVO NA ŽIVOT PRAVO NA ŽIVOT, kao da boluju od neke nevjerojatne verzije Touretta, a na kraju svakog tog uzvika slijedi jedno veliko ništa, praznina nepopunjena smislom i djelovanjem. Zašto? Jer doista vjerujem da je u pitanju rasprava o životu, životu svake žene koja je ostala trudna. Rodila sam vrlo nedavno pa vam mogu reći: nitko vam ne pomaže. Ni Kaptol, ni lokalna mjesna zajednica, ni društvo dramskih umjetnika, ni vaša župa, nitko.

Da, prijateljice će napisati poneku poruku u ponoć na Facebooku, umiriti vas na WhatsAppu, reći vam da misle da vam dijete nema neku tešku bolest prije no što na svojim kaučima udobno zalegnu sa svojim partnerima i čašom-dvije vina; da, vaše će mame, ukoliko su žive, zdrave i u vašem gradu te slobodne od posla, doći i pričuvati dijete, ali i one će otići kućama; da, doći će i patronaža, opaliti vam pljusku zbog pupka, spaliti ga te se ponašati kao da je u pitanju nuklearni reaktor, no i granulom će proći, patronaža će otići dalje, u neke nove kuće, s nekim novim nesvjesnim štrucama, i na kraju će sve, koliko god pomoći platili, ostati na vama i vašem partneru. Ukoliko ga imate, i ukoliko nije tipični hrvatski primjerak koji smatra da je “pomaganje” ženi to što je prvi tjedan nakon njezina poroda naručio ćevape umjesto da ona kuha. Na kraju će ostati pitanje života, i majčinog i djetetovog, i ako majka već unaprijed zna da nije sposobna biti majka - ima li većeg zločina od onog da društvo natjera tu ženu da rodi dijete za koje se nije u stanju brinuti? Noćas sam zaspala prije svoje kćeri. Neki bi rekli da sam pala u nesvijest kraj nje.

Bile smo na ogromnom krevetu, ona je mirno zaspala, vjerojatno bi otkrila svemirska kamera, nešto kasnije, uspavana majčinim mirisom i toplinom tijela koji poznaje. ALI čak sam i ja, koja sam silno htjela dijete, koja imam pomoć i od supruga, i majke, i dadilje, i prijatelja, pala u nesvijest, iscrpljena stvarnošću majčinstva. Natjerati bilo koju ženu da se nađe u situaciji da se brine, što fizički, što emotivno (jednako opasno!) za biće koje potpuno ovisi o njoj, vodi u užase, i, ako već moram biti okrutno iskrena, u zanemarenu djecu, pa i zlostavljanu djecu. Hoće li oni gosti po bezbrojnim besmislenim TV emisijama na tu temu doći u dva ujutro pomoći mami da doji? Da napravi bočicu? Da kupi Novalac? I tako godinu dana? Hoće li kasnije učiti s malim matematiku? Hoće li biti očinska figura u domovima gdje očevi nestanu, ne postoje? Hoće li ići logopedu? Hoće li raditi vježbice za zaležanu dječju nogicu? Pravo na život, da, pravo na DOSTOJANSTVEN život. I majke i djeteta.

To pravo, istina, počinje već u trudnoći: i iako se Zagreb u mojoj trudnoći pokazao kao sofisticirana metropola, a moji poslodavci (koji su me zaposlili tri minute nakon što je test na trudnoću pokazao i drugu crticu koja je značila pozitivan rezultat!) nevjerojatnu vjeru u to da žena može, ako želi, nekako svladati i posao i majčinstvo, imam odgovornost napisati da sam mnogo tih usluga kojim su me obasipali razni liječnici tijekom trudnoće, skupo platila. Ne hvalim se, nego sam bolno svjesna da je to briga na koju većina žena nema pravo. I da - ušla sam u hrvatsku Poštu (gdje ne postoje naljepnice o pravu trudnica na prolaz na čelo reda), i morala vikati, usred ljeta, usred neopisive gužve, da sam trudna, iako je to bilo više nego očito. I da, svađala sam se i ja s prodavačicom u zagrebačkom H&M Cvjetni oko toga što me nije, u devetom mjesecu trudnoće, pustila da prva platim svoj shopping. A to su sitnice, to su gluposti. Ono bitno dešava se u liječničkim čekaonicama, ono bitno dešava se za vrijeme trudnoće. Ono bitno dešava se za vrijeme poroda.

A ono najbitnije dešava se kasnije, za vrijeme života. I s najboljom njegom, i s tri ginekologa koja sam mogla nazvati i konzultirati, i s ocem djeteta koji me držao za ruku za vrijeme hitne operacije, i koji nosi svoje uplakano dijete u naručju dok ja pišem ovaj tekst, često sam se osjećala samom, očajnom, uplašenom, prestravljenom. I danas se, dva mjeseca kasnije, ponekad osjećam kao da ne mogu dalje/više, kao da ne znam što činim. Tko sam ja, zapitala sam se noćas oko 3:20, kad sam se probudila i shvatila u strahu da je dijete zalijepljeno za mene, a da se ja ne sjećam kad smo zaspale, da bilo kome, a pogotovo nekom maloljetnom, nekom bez pomoći, nekom tko nema financijsku mogućnost brinuti o sebi a kamoli nekom drugome, kažem da MORA roditi?

Ne, govorim vam upravo suprotno - ukoliko ste trudne, budite sigurne da želite dijete. Jučer sam gledala neopisivo lošu emisiju Hrvatska uživo, u kojoj je gostovao kultni zagrebački liječnik Djelmiš, te predstavnica udruge Roda, a trebali su govoriti na temu odnosa prema ženama za vrijeme poroda. Novinarka je konstantno govorila kako ona ima “odlična iskustva na porodu” ali eto “možda neke žene nemaju”.

Primarijus Djelmiš je govorio kako je u Hrvatskoj perinatalni mortalitet izuzetno nizak - istina, i hvala Bogu da je tako. No kakve veze perinatalni mortalitet i stručnost naših liječnika ima s tim kako su žene koje rađaju u državnim bolnicama tretirane? Ja znam da smo mi svi odgojeni u trpnom društvu i da su nas naučile naše jednako trpne majke da, ukoliko ne hodamo u fake Adidas plastičnim natikačama do zajedničkog tuša punog gljivica u rodilištu nismo žena.majka.kraljica.com, no u realitetu, žene u Hrvatskoj i dalje rađaju kao da to nije “big deal”, a i kasnije, žive kao da je njihovo postojanje ionako određeno majčinstvom, pa “kaj se ona buni”.

Ja se bunim, i svaka žena koja sumnja, ima pravo na pobunu. Ne iz sebičnosti, ne iz razmaženosti, već iz brige za život. Svoj, koji je jednako bitan rodile ikada ili ne, i život djeteta. Svog, ili ne. Dok sam jutros dojila Lenu oko šest ujutro, na jednoj sam američkoj stranici pročitala apel agencija za usvajanje - traže volontere za grljenje i maženje ostavljene novorođenčadi. Srce mi se steglo. Tko će te ljude grliti kasnije? A svi, koliko god veliki bili, imaju pravo na zagrljaj i na adekvatnu brigu. To je život, a ne puko disanje i postojanje.

Pravo na život niti počinje niti završava rođenjem.