Želi li ta mala biti wanna be ili “be” - tako je to nekako definirao moj suprug, poznat po tome što svoj posao obavlja tako da je najmanje što ga zanima u tom, inače prilično javnom zvanju koje za sobom vuče medije i pažnju, biti poznat.
Govori o jednoj mladoj curi na koju se ja bunim dok pečem kolač od jogurta, jednu od onih najjednostavnijih slastica, čisto da postoji nešto domaće i slatko ujutro kad se probude i trudnica i trudnički apetit.
Znam da mu je ta tema dosadna, znam i sama da se bunim bezrazložno: još jedna mlada novinarka u nastajanju, koja je postavila još jedno u nizu tisuću glupih pitanja koje sam čula u životu, još jedna buka u komunikacijskom kanalu koja me snervala ali koja će nestati iz moje aure do trenutka kad budem vadila kolač iz pećnice.
No suprug tako dobro definira moju muku da odjednom ta tema za malu priču, kako bi rekla Čehovljeva Nina, postaje velika tema za kolumnu. (Potajno sam dakako zavidna jer je Suprug tako nekako sposobniji gomilu histeričnih misli svesti na smislenu misao od mene, ali o tome ćemo drugom prilikom.)
Wannabe, znate što to znači? U slengu se često koristi za primjerak ljudske vrste koja silno želi biti nešto što nije, a što je često, prema njezinim kriterijima, cool - možete ovo čitati i kao “poželjno”. Bogat, u visokom društvu, monden, slavan, uspješan, zvijezda. Pjevač, glumac, novinar. Slavan. Na televiziji.
Na drugom kraju tog pitanja, gotovo hamletovskog pitanja današnjice, doista je glagol “to be”, ali “biti” u pravom smislu te riječi, onako puno, iskreno, životno i bez “fejka”, da se poslužim vokabularom ulice, starleta i djevojaka koje u platformama izlaze petkom i subotom u noć.
Neću biti licemjerna: izlazile smo u noć i moje prijateljice i ja, sjećam se tih studentskih dana, kad bismo odjenule naše najbolje “topove” i uske hlače i jedine visoke pete koje smo imale (moje su bile izrađene za maturalnu večeru), te krenule u neki od tri diskokluba koja su postojala u Zagrebu.
No, kunem se svime što mi je sveto, a taj zbroj ide od ljubavi preko pasa i nekih bića koja se trenutno mogu vidjeti samo na ultrazvuku, kriteriji su bili drugačiji.
Išle smo se zabaviti petkom. Studirale smo da bismo postale glumice. Ne da bismo bile na televiziji.
Htjele smo biti glumice da bismo igrale Krležu, Shakespearea ili u nekom stranom filmu. Ne da bismo bile na naslovnicama. Anabela je studirala novinarstvo da bi postala nova Mirjana Rakić. (Danas radi u jednom poslovnom časopisu).
Zvuči pretenciozno, znam, ali danas svaka vrsta prave ambicije zvuči pretenciozno - pa sam, hommagea starim vrijednostima radi, namjerno ubacila Čehova u prethodni pasus.
Moj je suprug posve nehotice sveo problematiku na pitanje ne biti ili biti, i doista se čini da je danas okrenuta ta klackalica životnog pitanja koje je mučilo depresivnog danskog kraljevića iz poznate tragedije - naime, ne biti čini opciju na koju pristaju mnogi, pa tako i mlada gospodična s kojom je počela priča uz brašno i jogurt. Gledala sam je iz prikrajka.
Dijeli nas jedno petnaest godina (koje, uzgred budi rečeno, ne znam kako su prohujale, ali opet - to je neka druga tema). Ona drži mikrofon, uz nju je kamera.
Sjećam se kad sam u jednoj seriji koja nije dobro prošla igrala novinarku. Za istraživanje lika razgovarala sam s Mirjanom Hrgom, koja mi je uz vino opisivala što je to nekad značilo prvi put biti na terenu, na zadatku. Rasle su mi zazubice, poželjela sam da sam bila hrabrija po pitanju zanimanja. To je - biti.
Gledam ovu klinku koja misli da se može staviti pod isti nazivnik. Bahatost priliči njezinim godinama, ne mogu reći da mi je adolescentski prkos nepoznat.
Međutim, pitanja koja mi postavlja jednako su suluda kao i prijavljivanje određenih ljudi u reality show bilo koje kategorije.
Ideja više nije - postati pjevač, pokazati svoj talent, dobiti priliku kao pretalentirana Antonija Blaće, primjerice, već, jednostavno - biti na televiziji, makar nakratko.
Nekada su davno opjevane provincijalke sjedale u tramvaje i nakon večeri u knjižnicama i putovale prema Staroj Savi stišćući, u devedesetima, svoj Nokia 3210 mobitel u ruci.
Jesam li fer kad tvrdim da su tada žene htjele “biti”? Jesam li poštena prema mladosti koja je odrasla davno nakon što je mojoj generaciji MTV otvorio vrata u svijet?
No, wannabes vladaju našim gradom, državom, oni postaju meritum uspjeha, a njihova površnost i banalnost ubija svaku dozu misli - bio to Čehov ili Jane Austen ili krimić.
Bilo bi zanimljivo popričati s tom djevojkom off the record, kad se zagasi kamera koju su ona i snimatelj taj dan dobili na 45 minuta, a iskoristili da bi snimili usiljeni odgovor na pitanja kao što su “koliko ste kila dobili u trudnoći”.
Jesam li staromodna ako mislim da je medijski prostor još uvijek predragocjen za takve površnosti? Pitala bih je: što želiš biti? I želiš li uopće biti? Jer u sferi “wannebijizma” možeš lebdjeti bez pravog rada i nastojanja, to je istina.
Ali, na kraju, ta te vrsta nepostojanja ubije, a da nisi ni zapravo mrtav, već zauvijek pogubljen u sferi u kojoj nema pravog rada, talenta ili uspjeha temeljenog na zaslugama.
Osjećam se kao stara baba kad kažem na setu: “Ali on nije glumac!” za dečka koji silno želi biti zvijezda pa misli da može stajati bok uz bok s ljudima od kojih su se meni na Akademiji tresle noge od strahopoštovanja kad bi se penjali do referade (vratiti, pretpostavljam, davno posuđene knjige da bi napokon dobili diplomu).
Osjećam se kao hermetička, stroga Europa nespremna na promjene koje su neminovne kad gledam tu klinku danas koja misli da je novinarstvo doista pitati neku poznatu Hrvaticu koliko joj teži plodna voda. Europa koja gleda prema Americi, tom kotlu novog i drugačijeg, gdje je sve moguće, i televizija koja je pojela film, i internet koji jede televiziju, i migranti koji postaju Amerikanci, kao da je biti Amerikanac (slobodno čitajte: Nijemac) nešto što će vas samim svojim nazivom učiniti da jeste: slobodni, ravnopravni, za one koji žude za tom vrstom bitka; slavni, uspješni; za one koje je internet revolucija pretvorila u vampire željne instant gratifikacije.
Biti, to nije samo disati, jesti i otići na tjedan dana u Vodice tijekom ljetne sezone. Biti, to nije samo biti na televiziji, iako bi čovjek, sudeći po referencama koje se ispisuju ispod imena likova na ekranu, to pomislio.
Ne biti je doista mnogo lakše. A izgleda i popularnije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....