PIŠE JANUSZ BUGAJSKI Hrvatska se može priključiti evoluciji Višegradske skupine

Izbori su prilika da se preispita prošlost i napravi računica za bolju budućnost. Birači ocjenjuju izvedbu aktualne vlasti, slušaju političke recepte glavnih političkih stranaka i sukladno tome glasaju. U slučaju Hrvatske, ekonomsko klizanje pod Vladom lijevog centra ukazuje na to da se politička vaga pomaknula u korist desnog centra.

Oporavljajući se od skandala povezanih s prethodnom administracijom, HDZ je učinio važne pomake u čišćenju stranke. Mediji i javnost bi svakako trebali s pažnjom nastaviti motriti visoke dužnosnike iz svih stranaka da se ne ponove zloporabe iz prošlosti. Trebali bi proučiti ekonomske programe glavnih pretendenata i procijeniti čiji program ima više šanse stimulirati ekonomiju i stvoriti radna mjesta.

Hrvatska svakako može postići bolje rezultate nego što se pokazalo tijekom prethodnih administracija i građani bi trebali imati veća očekivanja od šefova države. Zemlju je u napredovanju usporio rat. Ali, nema razloga da ne dostigne ekonomsku razinu Slovačke ili Češke, zemalja koje su se oporavile nakon ekonomske krize 2008. - 2009.

Socijaldemokratska koalicija je zaostajala u anketama, ali se posljednjih tjedana jaz prema HDZ-u smanjio i postoji opasnost da utrku odluče osobnosti kandidata, a ne politika. Birači bi se trebali toga čuvati. Srž problema je depresivna ekonomska izvedba i to što je šest godina recesije izbrisalo 13 posto ekonomske proizvodnje zemlje.

Hrvatska je jedna od najslabijih ekonomija EU i jedva se oporavila nakon ekonomske krize. Globalno istraživanje Svjetske banke svrstalo je Hrvatsku među 10 zemalja s najsporijim projiciranim godišnjim rastom između 2014. i 2017. Zemlju i dalje muče visoka nezaposlenost, neujednačen regionalni razvoj i manjak stranih investicija.

Trenutačni premijer obećao je ekonomski oporavak, ali još nije u potpunosti objasnio glasačima zbog čega će budućnost izgledati drugačije. Ako Vlada ne može privući nove poslove i stimulirati ekonomiju tijekom cijelog mandata, u tom su slučaju potrebne svježe ideje i inicijative.

Međutim, u predstavljanju ekonomskog stimulativnog paketa populistička obećanja, koja stvaraju nerealistična očekivanja, sve strane moraju izbjeći. Kod većine novijih članica EU stranke desnog centra s konkretnim programima bile su ključan pokretač gospodarskog razvoja. Desničari koji su odbacili ekskluzivistički nacionalizam i populizam dokazali su se najuspješnijima u ekonomskoj preobrazbi.

Pobjeda Grabar Kitarović u predsjedničkoj utrci dala je vjetar u leđa HDZ-u, ali stranka ne bi smjela pretpostavljati da je pobjeda na izborima zajamčena. Bez kompetentnog objašnjenja svojih ekonomskih prioriteta i kako će privući direktne strane investicije, stvoriti nova radna mjesta i restrukturirati neučinkoviti javni sektor, mnogi građani mogli bi se prikloniti populizmu umjesto zdravoj politici.

Najjasniji primjer racionalnog ekonomskog upravljanja nakon razdoblja vrludanja i pada je vlada desnog centra u Slovačkoj. Došavši na vlast 1998., slomila je birokratski postkomunistički stisak na ekonomiju i stvorila uvjete za privlačenje značajnih stranih investicija. Slovačka je postala lider u poduzetništvu u srednjoj Europi.

Sličan je proces vidljiv u Mađarskoj i Češkoj, dok je većina socijaldemokratskih formacija u Višegradskoj skupini sazrela u liberale orijentirane prema biznisu, po uzoru na britansku Laburističku stranku. Hrvatska se također može pridružiti ovoj evoluciji.

Na području državne sigurnosti, u kampanji se koristi migrantsko pitanje. Nijedna europska vlada nije se politički okoristila rješavanjem problema izbjegličke krize i Zagreb nije iznimka. No, postoji opasnost od rastuće ksenofobije i islamofobije. U cijeloj toj konfuziji i strahu važno je sjetiti se da je Hrvatska tranzitna zemlja, a ne krajnje odredište. Njezine ekonomske okolnosti nisu privlačne onim imigrantima koji su ambiciozni.

Na geopolitičkom polju, pobjednička stranka treba ponuditi viziju i realističan plan za Hrvatsku. U svjetlu rastućih prijetnji europskoj sigurnosti, bilo od Rusije bilo od Bliskog istoka, hrvatsko susjedstvo može postati nepredvidljivo. Ispunjavajući svoje obaveze prema NATO-u i održavajući čvrstu transatlantsku vezu, Zagreb će dobiti na važnosti i sposobnosti za rješavanje izazova vezanih uz nestabilno susjedstvo. Primjerice, može ponuditi praktična rješenja za kompleksnu situaciju u BiH kako bi se izbjegla državna podjela i obnovljeni oružani sukob, nešto što trenutačna Vlada nije uspjela postići.

Hrvatska također mora biti energičniji igrač unutar NATO-a, fokusirajući se na važnu nišu u politici Saveza - teritorijalnu samoobranu. Od ruskog napada na Ukrajinu i njenih posredničkih ratova, isturene članice NATO-a sve više ističu važnost nacionalne obrane protiv raznih oblika subverzije. S obzirom na vlastita iskustva iz rata, možda bi se Zagreb trebao ponuditi kao domaćin NATO-ova centra za izvrsnost, fokusirajući se na teritorijalnu samoobranu, asistirajući najranjivijim saveznicima.