PIŠE ELLA DVORNIK Nepoznatima sam otkrila sve o sebi i shvatila da zapravo uopće nisam luda

Nova godina mi je počela putovanjem u Maroko. Pozvali su me iz putne agencije Atlas da odem s njima tri dana vidjeti kako izgleda Marrakech. Oduvijek sam htjela posjetiti taj poznati grad, ali svaki put kada bih isplanirala odlazak, uletjelo bi mi neko poslovno putovanje. Ovaj put nisam dala da me išta odvrati od odlaska tamo.

Ipak, ova kolumna nije putne prirode, ono što me inspiriralo da pišem baš o ovom putovanju su dvije dame s kojima sam putovala. Nas tri smo različite generacije. Jednu od druge dijeli nas po desetak godina. Ne znam jeste li ikada otišli na put s potpunim strancima, ali moram priznati da je osjećaj poprilično unikatan. Inače na putovanja uvijek idemo s ljudima koje znamo jer nam paše njihov način razmišljanja i zato što imamo jednake interese. Ali, putovati s nekim koga doslovno upoznaš na aerodromu je nešto jako divno. Iako me bilo malo strah, što ću reći i kako ću se ponašati, gledala sam naše putovanje s jedne jako pozitivne strane. Najbitnija je činjenica da ne poznajemo iste ljude i da nismo u istim krugovima. Sve tri dolazimo iz različitih područja. Radmila je već dugo novinarka u tisku koja putuje po svijetu, Nikolina je zadužena za marketing turističke agencije Atlas i veže je i tiskani i digitalni marketing, a ja sam isključivo digitalno orijentirana.

Ali, sve imamo jednu zajedničku točku: proputovale smo svijet i stekle neka znanja koja drugi ljudi nisu imali prilike. Isto tako sve tri smo stabilne žene s dobrim poslovima koje zarađuju svoj novac i stvaraju svoja pravila. I dok smo sjedile na večeri i zapisivale bilješke, Radmila u svoj mali rokovnik kako to inače rade novinari, a ja kroz fotografiju i video, nismo si mogle pomoći a da ne istresemo svoje frustracije. Znale smo da ćemo dobiti savjete potpuno različitih osoba i sagledati neke naše privatne probleme malo drugačije. I dok smo tako sjedile i lagano dijelile iskustva i neke probleme, zbližile smo se na jedan poseban način. Ne mogu vam opisati kakav je osjećaj kada nekome koga uopće ne poznajete kažete apsolutno sve. Shvatite koliko toga u biti držite u sebi, koliko ni najboljim prijateljima ne možete reći baš potpunu istinu jer vas je strah da će vas osuditi. I onda upoznate dva potpuna stranca koji ne samo da racionalno odgovore na vaše tegobe, nego vam u jednoj rečenici daju misao koja će vas dugo pratiti. Nema te škole, uvijek kažem, koja te može naučiti životu.

Dok ne izađeš iz svih učionica, ne možeš početi živjeti. Ono što te nauči život nakon toga prava je škola. Što te nauče ljudi oko tebe i njihova iskustva. Niti jedan mobitel ni internet to ne može proguglati. Pogled osobe koja priča, osmijeh i pokreti tijela nikada neće zamijetiti niti jedan emoji. Nije nas povezao trač tu večer, točnije nitko nije apsolutno ništa loše rekao ni o kome, jednostavno smo sagledali sve tuđe situacije iz vlastitih, ali i tuđih cipela. Ja iz one novije generacije, Nikolina iz svoje, a Radmila iz svoje. I iako bilo koja od nas može već sutra otići i nekome to sve ispričati, bila je to posebna iskrena energija kad smo se osjećale kao da možemo bilo što reći onoj drugoj osobi.

Savjeti i mišljenja koje sam dobila tu večer su neprocjenjivi. Moram priznati da sam se baš zamislila nekoliko puta, i to mi je toliko značilo da mi već sada nedostaju te dvije prezanimljive žene. Otići na put s dvije nepoznate osobe u najmanju je ruku terapeutski. Puno si pažljiviji što ćeš napraviti i što ćeš savjetovati jer ne znaš kako će druga osoba reagirati. Ali čuti mišljenje nekoga tko živi potpuno drugačiji život od tebe, samo te podsjeti koliko je sve u životu relativno. I moral i mišljenja. Neke nesigurnosti koje su me mučile do dana kad sam sletjela u Marrakech su nestale. Jednostavno, te dvije žene su mi zaista promijenile život malim sitnicama.

Nekad je baš dobro kada shvatiš da nisi lud i da ima i drugih ljudi koji se s tobom slažu. Nas tri smo imale sreće što želimo otprilike iste stvari. Nitko nije bio naporan i nitko nije htio nešto što drugi nije htio.

Tri dana u Marrakechu su nam prošla veoma brzo. Osim što smo se prejedale jer sljedovi nisu prestajali stizati, nismo čak ni bile na mobitelima. Wi-Fi u restoranima tamo ne postoji pa smo puna tri dana provele u komunikaciji jedna s drugom. To, moram priznati, ne radim čak ni s ljudima koje poznajem. Mobitel je uvijek nešto što mi odvlači pažnju, ali na ovom putovanju toga nije bilo. Jako su me iznenadile te dvije žene. Iznenadile su me svojim razmišljanjima, pozitivnošću i upornošću, a najviše me iznenadio način na koji su saslušali mene i uzvratili. Slušati njihov život i njihova iskustva bilo je osvježavajuće, u nekim trenucima sam imala osjećaj kao da se oduvijek znamo. Zajedno smo jele, pile, šalile se i cjenkale na sajmovima, a kasnije smo sve to prepričavale na večerama. Sada kad sam se vratila doma, bogatija sam za još dva nova iskustva. Prvo ono putne prirode, a zatim ono ljudske. I kada bih rekla da mi već ne nedostaju, lagala bih. Svaka je imala neku toplinu koja me je obilježila.

I još jednom mi je život dokazao da godine nisu bitne jer ono što nosiš u duši i iskustvo koje imaš i način na koji shvaćaš to iskustvo - bezvremenski su. Nisam ni na tren pomislila da sam najmlađa, imala sam osjećaj kao da smo sve istih godina. Trebalo mi je tih par dana u Marrakechu s nepoznatim osobama, podsjetile su me kako nitko nije zaista stranac. U današnjem svijetu puno je ljudi koji dijele interese, ali imaju drugačije životne puteve. Ako ikada naiđem na neki putni paket gdje se putuje isključivo sa strancima, prva ću ga kupiti jer ima nešto u tome kada te život odvede u nepoznato. Tek kad njih upoznaš, zaista upoznaš i sebe.