PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ Obamina pobjeda je pobjeda autentičnog američkog duha slobode!

ZAGREB - Prije točno četiri godine Barack Obama deklasirao je ondašnjeg republikanskog kandidata: John McCain osvojio je samo 176 elektorskih glasova, naspram Obamina 362 elektora!

Bio je to jedan od težih poraza u novijoj povijesti američkih izbora. Prekjučer se, pak, očekivala napeta utrka: istraživanja su najavljivala borbu do zadnjega glasa. A prvih sat ili dva čitanja rezultata davali su Mittu Romneyju ponešto razloga za optimizam. Dapače, u njegovu su stožeru tvrdili da dobro stoje u Ohiu i Virginiji, koji su se ubrajali među najvažnije swing states (neodlučene države), dok ih je posebno radovalo stanje u Floridi: bez 29 floridskih elektorskih glasova republikanski kandidat nije mogao ni pomisliti na ulazak u Bijelu kuću.

SVE O AMERIČKIM PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA ČITAJTE U SPECIJALU JUTARNJEG!

S vremenom se, međutim, stanje na semaforima TV kuća počelo drastično mijenjati u Obaminu korist, da bi proglašenjem pobjede u Pennsylvaniji, negdje iza tri ujutro po našem vremenu, u Obaminu čikaškom štabu otpočela euforična proslava. Od toga je trenutka bilo samo pitanje vremena kada će Mitt Romney priznati poraz.

Kasno priznanje

Za njegov bi imidž bilo bolje da je to učinio ranije umjesto što je više sati otezao s čestitkom Obami, inzsitirajući na zadnjim mogućim glasovima iz Ohia i Floride premda je svima osim Romneyjevu stožeru bilo vidljivo da je Obama i ondje pobijedio i da ni s glasovima iz te dvije države više nije imao šanse.

Na kraju je Romney izgubio s više od sto elektorskih glasova razlike, što je ipak nešto bolji rezultat od McCainove izborne katastrofe. Svejedno, u utorak, 6. studenoga 2012., Mitt Romney nije ni u jednom trenutku ugrozio Baracka Obamu, pa se tako svrstao u grupu inferiornih kandidata, kao što su to bili McCain prije četiri godine ili Robert Dole prije 16 godina.

Zašto je Romney tako uvjerljivo izgubio (iako se do izbornog dana utrka doimala neizvjesnom)? U većini prvih komentara ishoda američkih predsjedničkih izbora naglašava se kako će Obama morati pokrenuti najvažnije gospodarstvo na svijetu. U izlaznim je anketama čak 60 posto ispitanika odgovorilo da je ekonomija bila glavni razlog na temelju kojeg su odlučivali o novom predsjedniku Sjedinjenih Država. No, bilo koja ozbiljnija analiza koja uključuje i sociodemografsku strukturu birača pokazuje da ovi izbori uopće nisu bili o ekonomiji. Prvo, nikada niti jedan američki predsjednik nije izborio drugi mandat ako je stopa nezaposlenosti iznosila osam ili više posto. Obama je u izborni utorak ušao sa 7,9 posto pa je svejedno uvjerljivo pobijedio.

Drugo, oko polovice ispitanika u izlaznim anketama izjasnilo se protiv Obamina najvažnijeg ekonomsko-socijalnog zahvata: reforme zdravstvenog sustava. Usprkos tako snažnoj skepsi prema Obamacareu, Obama je uvjerljivo pobijedio.

Ekonomija nije odlučila

Treće, Obama u kampanji nije preciznije ni detaljnije govorio o američkim ekonomskim ciljevima (nije, doduše, ni Romney, osim kroz skupinu fraza o manjim porezima za sve, ali i istodobnom smanjenju budžetskog deficita, što je izazvalo zločesti podsmijeh u većini medija).

Očigledno je, dakle, da ovi izbori, u stvarnosti, nisu bili o ekonomiji. Odlučivali su o dva bitna, donekle povezana elementa u američkom društvu. Prvi je preraspodjela društvenog bogatstva. Financijski je kapital u posljednjih petnaestak godina drastično suzio vrh piramide bogatih u Americi i proširio bazu piramide siromašnih. Američko je društvo tako prestalo biti društvo jednakih šansi te se počelo pretvarati u društvo financijske aristrokracije.

Zloglasni Tea Party

Obama je jedini veliki institucionalni borac protiv nove financijske aristokracije, pa je stoga sasvim razumljivo što je Wall Street na ovim izborima odlučio financirati Romneyja. Isto je tako razumljivo da su građani, osobito pripadnici manjinskih, prirodno ugroženijih, grupa, podržavajući Obamu ustali potiv Wall Streeta. Idući se element tiče američkog identiteta čije su glavne značajke sloboda, građanska jednakost (koja, osobito na rasnoj razini, nije ni približno politički realizirana do prije dvadesetak godina), jednakost šansi i jednakost pred zakonom. Tea Party, ekstremističko krilo koje ima sve snažniju ulogu unutar Republikanske stranke, te je vrijednosti doveo u pitanje. Pobjeda današnjih Republikanaca ugrozila bi pravo na pobačaj, odnos prema manjinama, imigrantima (u čemu se, nažalost, ni Obama nije osobito istaknuo), slobodu izražavanja, elementarna socijalna prava, kao i dosegnutu razinu prava homoseksualne zajednice.

Stoga je pobjeda Baracka Obame u stvari pobjeda autentičnog američkog duha slobode, zbog kojeg su Sjedinjene Države svojedobno i postale najpopularnijom zemljom na svijetu. Barack Obama na ovim je izborima simbolizirao vrijednosti iz Plodova gnjeva ili 1919.: branio je vrijednosti iz Dylano-vih, Springsteenovih i Won-derovih pjesama, jer te vrijednosti predstavljaju njegovo prirodno okruženje. Sasvim je logično da je zadnje dane kampanje proveo nastupajući s Bruceom Springsteenom te da je proslava njegove prekjučerašnje pobjede počela pjesmom “Signed, Sealed, Delivered” Stevieja Wondera.

Neinteligentne izjave

Sociodemografske analize već sada prilično jasno pokazuju da su Obamu izabrali crnci, Hispanoamerikanci, mladi, žene, liberalni intelektualci i bijeli pripadnici radničke klase. No, ukupno je za Obamu glasovalo tek oko 40 posto bijelaca, što je zabrinjavajuće mali broj koji ukazuje na opasnost razbuktavanja rasnog pitanja u SAD-u.

Za razliku od Obame, Romney nije mogao simbolizirati mnogo pozitivnih elemenata američkog identiteta. Diskvalificirao se još prije nekoliko mjeseci nevjerojatno neinteligentom primjedbom o 47 posto Amerikanaca koji ne žele raditi, nego žive od državne skrbi: svaki razuman političar mora znati da ne smije mrziti birače.

Duboka podijeljenost

Romney nije učinio ništa da angažira republikanski orijentirane crnce. Ne samo da nije učinio dovoljno da bi se distancirao od Tea Partyja nego je, dapače, skrenuo udesno. I na kraju, Romneyja je Amerika prepoznala kao ekskluzivnog predstavnika nove financijske aristokracije, čiju vlast većina ne želi.

Usprkos svemu, pa i nedostatku ikakve osobne karizme, Romney je dobio jako puno glasova. Što svjedoči o dubokoj vrijednosnoj i političkoj podijeljenosti Amerike. A takva će podijeljenost, osobito u situaciji kada Kongres kontroliraju Republikanci, značajno limitirati Obamu. Stoga od Obamina novog kabineta treba očekivati još više kompromisa nego u prve četiri godine mandata.