PIŠE BORIS VLAŠIĆ Jednom kad završi politička karijera Steve Culeja, pamtit ćemo ga samo kao tipa koji prijeti starijim, slabo pokretnim ženama

Bio je to potez o kojem vrijedi pričati još dugo nakon što Stevo Culej prestane biti Stevo Culej i bude neki zaboravljeni tip što si je zahvaljujući HDZ-u osigurao genijalnu mirovinu. Inače nije od velike pismenosti. Svojedobno je u rečenici od tri riječi uspio napraviti dvije pravopisne pogreške. Sam je napisao tu rečenicu na jeziku koji govori cijeli život.

Uzalud. “Gospič diše Hrvatski”, napisao je u povodu godišnjice vojne operacije Medački džep. Inače ga znamo iz Sabora. Zastupnik slabašne tolerancije za druge. Bivši bravar i policajac često je bio sadržaj medijskih napisa. I uvijek u incidentu.

Ne postoji ta pametna, korisna, promišljena misao kojom će ga itko zapamtiti niti neka inicijativa, akcija ili prijedlog koji bi doveo do boljeg života zajednice u kojoj živi, ništa tome nalik. Civilizacija je, između ostalog, nastala kada su ljudi odlučili stvarati za zajednicu, za druge. Culeju se ta greška nije dogodila. Nitko nije napisao tekst o tome kako bravar postane policajac pa da taj životni preokret portretira kroz lik Steve Culeja i pita ga - što vas je odvelo od bravarskog posla u policiju?

Kako se osjećate kada odjenete uniformu hrvatskog policajca, predstavljate simbol pravde i sigurnosti za sve građane, budete onaj koji uvijek, u svakom trenutku bude spreman štititi slabe, davati ljudima sigurnost pred raznim nasilnicima? Nije ga nitko to pitao, a da jest, vjerojatno bi odgovor bio - rana mirovina, razne pogodnosti, niske kamate na stambeni kredit, cipele s dobrim đonom i kapa za na glavu. Nije ga nitko ni pitao kako je odlučio otići u Sabor, dati zakletvu da će sve raditi na dobrobit zajednice, birača i ove države.

Tada bi pak odgovori bili slični - rana i dobra mirovina, jeftinije aviokarte, dnevnice za svaki dan na poslu, kratka radna godina i druge pogodnosti. Ne, ništa se od toga nije desilo. A možda bi u oba slučaja rekao da želi služiti hrvatskim građanima i državi. To bi trebao biti zadatak svakog policajca i zastupnika. Bude li ga itko ogovarao u birtiji u koju zalazi, uvijek će mu iza leđa reći, taj se brinuo samo za sebe i svoje.

Od dva sina, jednoga je dvaput zaposlio u policiji. Sigurna plaća, malo kretanja, jednostavne rečenice. Drugi je pak završio u medijima kao učesnik tučnjave u kojoj je jedan mladić ozbiljno ozlijeđen, premlaćen i iscipelaren dok je ležao na podu. Culej, Stevo, taj o kojem je riječ, i sam je u Saboru pokazao da mu nasilje služi kao dodatni argument.

Ono, kad ostaneš bez riječi i mozak radi, ali u prazno, i nemaš kuda ni kako, najradije bi sugovornika zveknuo. To bude dovoljno da ovaj ušuti. Tako je, doslovno, Stevo Culej napao drugog zastupnika u Saboru. Nije mu se dopao stil tog zastupnika pa ga je dohvatio na hodniku, osjetivši se pozvanim preodgajati druge.

Uz to je izgovorio: “Balavac jedan, jesam ja krvave gaće nosio po Velebitu za tebe da bi ti to radio ovdje? Sram te bilo. I onaj tko te doveo ovdje, jebem ti!”, urlao je tada Culej gurnuvši zastupnika. Tako on rješava probleme s drugim ljudima. Jednostavno ih makne, galamom ili guranjem. Odlika ljudi profinjenih manira. Tog je istog Stevu Culeja na posljednji dan njegova mandata ispred Sabora prozvala gospođa koja zbog svog zdravstvenog stanja hoda uz pomoć hodalice.

Malo su se prepirali, a onda joj je Culej rekao: “Šteta što nisi muško...” Sreća pa Culej jest. Prijeti starijima i slabijima. Ako itko želi išta zapamtiti o Culeju, ovo je dovoljno, tip koji prijeti starijim, slabo pokretnim ženama.