PIŠE BORIS DEŽULOVIĆ Čudnovate zgode Kristine Ć.: O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji

Prije dva dana Hrvatsku je potresla dramatična breaking-vijest: nestala je Kristina Ć., poznata aktivistica Stožera za obranu hrvatskog Vukovara! Bila je navodno na novogodišnjem Thompsonovom koncertu u Vukovaru, ali kući u Split nije došla do petka navečer, nakon čega je uznemirena obitelj njen nestanak prijavila policiji, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Već do ujutro Hrvatska je bila na nogama. O nestanku mlade ustašice javili su svi mediji, na Facebooku je pokrenuta stranica “Kristina Ć., uz tebe je cijela Hrvatska” i grupa “Potraga za Kristinom Ć.”, a portal Dnevno.hr bio je, kako se to od njega i očekuje, up to date, javljajući o razvoju događaja iz minute u minutu, sa zebnjom podsjećajući kako je Kristina nedavno dobila prijetnje smrću. Jasno, na ćirilici.

“Javno prozivamo policiju i ministra Ostojića: jeste li prijetnje Kristini uopće shvatili ozbiljno?”, priopćila je nekakva Građanska inicijativa za zaštitu ugroženih studenata, koja je istog dana organizirala okupljanje na zagrebačkom Zrinjevcu, a apelom Vladi, predsjedniku i Saboru javila se i udruga Volim Hrvatsku. “Vi imate dužnost osigurati svima nama sigurnost i pravo izražavanja stavova”, upozorio je predsjednik udruge Roko Šikić.

Drama na vrhuncu

U dramatičnu potragu za Kristinom uključio se, očekivano, i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. “Zadnji telefonski kontakt sa Kristinom je ostvaren 2. siječnja oko 17 sati. U tom trenutku je razgovarala s nekim tko se predstavio kao sudionik Križnog puta. Nakon toga kontakt više nije bilo moguće ostvariti”, objavio je Stožer, moleći “za bilo kakvu informaciju.”

Priopćenje Stožera prenijele su na svojim portalima i veteranske udruge, pozivajući u potragu sve hrvatske branitelje, a odlično obaviješteni Dnevno.hr objavio je kako iza Kristininog nestanka po svemu sudeći stoje Perković, Mesić i jugoslavenska Udba. Bojeći se najgoreg, Kristinini suborci su navečer najavili molivu u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji, a solinski ogranak stranke HRAST za ponedjeljak, na blagdan Sveta Tri kralja, u splitskoj crkvi svetog Filipa Nerija u 11 sati i misu za nestalu Kristinu Ć.

Uskoro se s najnovijim informacijama javio i njen odvjetnik Zvonimir Hodak. “Prijatelj iz Splita zvao je Kristinu na mobitel, javila se, ali nije razgovarala, već je samo pustila da čuje da s nekim priča. Policija je locirala signal tog mobitela pedesetak kilometara od Zagreba, i koliko čujem već su se uputili u Dugo Selo.”

Drama je bila na vrhuncu. Tko je tajanstveni “sudionik Križnog puta” s kojim se Kristina susrela? Čiji je bio muški glas iz njenog mobitela? Je li Kristina živa? Dnevno.hr donosi najnoviju vijest: mobitel je pronađen u kleti usred šume kraj sela Brckovljani, gdje policijske snage pretražuju teren. “Obećali su da će me izvještavati, ali za sad vijesti nema”, izjavio je odvjetnik Hodak. “Sve je vrlo čudno i sumnjivo.”

Konačno, oko šest sati poslijepodne, policija je objavila kako je Kristina Ć. pronađena u Dugom Selu, živa i zdrava. “Samo da se javim, žao mi je što se ovo dogodilo”, ujutro se naciji obratila preko Facebooka. “Mobitel mi se smočio na putovanju, radi samo na punjaču i brzo se ugasi.”

Ne znam za vas, ali ja bolju satiru o hrvatskoj današnjici nisam pročitao. Cijela se država digla na noge tražeći nestalu heroinu, policija je češljala Zagrebačku županiju, udruge i stožeri objavile su rat Udbi i srbokomunističkoj vlasti, zvonila su zvona hrvatskih crkava, svi mediji bez daha su pratili dramu Kristine Ć., a njoj se smočio mobitel.

Priča, naravno, nije o njoj. Razmažena curica koja je negdje u djetinjstvu pobrkala ružičastu Barbie i hauptsturmführera Klausa Barbieja, pa zahvaljujući tehnološkim blagodatima svoga suvremenja postala nacionalistička starleta, nešto poput političke Ave Karabatić, posve je nevažna. U svojoj priči ona je tek beznačajni, sporedni lik.

Priča je to o današnjoj Hrvatskoj, duboko oglupjelom društvu koje je dvadeset četiri sata svoje slavne historije potrošilo na derište što se proglasilo nestalim pa uživalo u nacionalnoj drami. Nije ni to, jasno, osobito neobično, svi smo kao klinci bar jednom poželjeli biti Tom Sawyer - istina, više u trećem razredu osnovne škole, nego na trećoj godini fakulteta - najzad, tako kako je nestala Kristina Ć. svake večeri nestaju hiljade hrvatskih tinejdžera, jednako tupavo sutradan objašnjavajući roditeljima kako im se smočio mobitel, ali sve obično završi tek ćaćinim priopćenjem o sedam dana zabrane Facebooka i televizije.

Treba im žrtva

Ne bih, recimo, želio griješiti dušu, ako se legendarni splitski intelektalni kružok već negdje javio, a ja propustio: nije, naime, zabilježeno da su se gnjide javile optužnicom protiv vukovarskog Stožera, braniteljskih i katoličkih udruga, Zvonimira Hodaka, portala Dnevno.hr, poludjelih medija i same Kristine, što su policiju odvukli od potrage za dvije hiljade nestalih osoba, među kojima i deset maloljetnika što su nestali istih dana kad i mlada ustaška heroina.

Nisu se, razumljivo, javili jer i njima, kao i cijelom tom imbecilnom parapolitičkom freak-showu, očajnički treba Žrtva. Sve drugo imaju, imaju cijelu žrtvoslovnu mitologiju, Domovinu u rukama srbokomunističko bande, proganjane domoljube i branitelje, petu kolonu, domaće izdajnike, abolirane četnike i udbaške spavače što slobodno vršljaju po Raspetoj Hrvatskoj, i jedino što im nedostaje jest - Žrtva.

Brzo će petnaest godina da je otišao Ćaća Nacije i da je Vječna Hrvatska dopala šaka jugoslavenskim smušenjacima, smutljivcima, mutikašima i bezglavnicima, a sve otada još nitko od njihove zločinačke ruke nije čestito najebao, upisao se u Mučenike i dao nekog smisla romantičnoj domoljubnoj paranoji.

Nesretna Kristina Ć. bila je upravo ono što toj paranoji treba - atraktivna, crna mlada domoljupka, ikona Nepokorene Mlade Hrvatske, Bruno Bušić našeg doba, lice idealno za plakate i majice, masovne liturgije, koncerte, zaklade i osvetničke prisege. Njezin je mit, međutim, trajao manje od dvadeset četiri sata: Crnoj Heroini se, jebiga, smočio mobitel, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Ima li uopće u ovoj državi više ikoga da položi život na Oltar Domovine? Što radi peta kolona, što radi Udba, što rade njeni spavači? Gdje ste, p...e?