PIŠE ANTE TOMIĆ Žene u šljokicama nisu nam nanijele nikakvu štetu. Može li se to reći za Petrova i Marasa? Otkud im pravo da se rugaju prostitutkama?

Jutros dok je trajala žučljiva saborska rasprava o novoj koaliciji HDZ-a i HNS-a, poznatoj i kao nečuvena politička svinjarija, sramotna izdaja glasača i jedne i druge stranke, neke su prostitutke možda čekale mušterije. Negdje u glavnom gradu, u iznajmljenom stanu na Trnju, Dugavama ili Črnomercu, žene sa srednjom trgovačkom ili ugostiteljskom školom, kvalificirane šnajderice, konobarice ili frizerke, obične domaće žene od kojih nijedna u djetinjstvu nije maštala kako će jednom zarađivati nudeći tijelo nepoznatim muškarcima, dosađivale su se čekajući da telefon zazvoni.

Lijepo ih mogu zamisliti. Jedna što se u oglasu predstavlja kao “temperamentna Giselle”, niska, svadljiva, po govoru Bosanka, prekinula je studij ekonomije i skuplja pet hiljada eura da se zaposli u gradskoj administraciji ili vodovodu, zatim jedna punašna, “bujna Jessica” iz Dalmatinske zagore, koja je nesmotreno napravila dvoje djece s ovisnikom o sportskom klađenju, i jedna “zanosna Lola” iz Delnica, kojoj se smučilo da je vlasnik kolodvorskog fast fooda gdje je radila za dvije i tristo u prolazu hvata za široku stražnjicu, izvaljene na kauču i dvije fotelje čitaju magazine o životima bogatih i slavnih, dopisuju se s nekim na WhatsAppu i stružu mrtvu kožu s peta, ne mareći mnogo za teški i neizvjesni hrvatski trenutak u izravnom prijenosu na državnoj televiziji, sve dok riječ ne uzme Božo Petrov, pravdoljubivi psihijatar iz Metkovića:

“Dragi građani, osjećate li se izdano? Politika je onakva kakvu je mi činimo, kakvu je biramo. Ako biramo prostitutke na izborima, onda će politika biti prostitutka. Ako biramo poštene, onda će politika biti poštena. Ali što govori naš odabir? Tko smo mi ako biramo političke prostitutke? I to je ono što se građani Hrvatske trebaju svi pitati. I trebamo podvući crtu. Nismo svi isti, postoje pošteni, i postoje prostitutke”.

“Dobro, o čemu ovaj priča? Šta on, da oprostiš, sere?”, reče iznervirano Giselle podižući pogled s telefonskog ekrana. “Kad sam ja ikome išta ukrala da mene kreten proziva?”

“Baš”, pridruži se Lola, “radimo po sedam, osam, devet sati dnevno, trpimo neugodne, neodgojene, neoprane, ležimo ispod znojnih, debelih, zapuhanih i spremno potvrđujemo kad nas pitaju ‘je li ti lijepo?’, ili se čak pretvaramo, stenjemo i dahćemo i vrištimo da mušterija što prije obavi svoje i makne se s nas, a onda nam jedan saborski neradnik, koji može, ali ne mora doći na posao, koji će svakako uzeti svojih petnaest tisuća mjesečno, reče kako ‘postoje pošteni i postoje prostitutke’.”

“Bi li on možda zarađivao za posao okrećući golu guzicu nekome koga je prije pet minuta vidio?” upita bujna Jessica.

“Otkud mu samo ideja da je njegov posao teži i ispravniji od našega?” nastavi Giselle ogorčeno. “Zar on zbilja misli da mi uživamo u ovome? Da se on muči kao pas, dok mi prostitutke, eto, volimo svoj posao?”

“Kako da ne”, složi se Lola ironično. “Mi smo valjda poremećene i pravo ne možemo dočekati da remenom išibamo nekog nesretnika, pomokrimo se po njemu ili mu tepamo kako je on naš strogi tatica?”

“I to sve za nekoliko stotina kuna”, doda Jessica.

“Ili čak besplatno, ako dođe policajac i jednom rukom izvadi onu stvar, a drugom službenu značku”, upozori Lola.

Negdje u iznajmljenom stanu na Trnju ili Črnomercu tri su se prostitutke jutros možda razbjesnile da ih je jedan političar nepravedno prozvao. Kad je pravdoljubivi metkovski psihijatar rekao ono što je rekao, tri naše obične domaće žene od kojih nijedna u djetinjstvu nije maštala da će lijegati s nepoznatim muškarcima, jer djevojčice samo iznimno rijetko maštaju o nečemu takvom, sjetile su se svoga gorkoga života na rubu društva, kako su nezaštićene i same, bez godišnjeg, bolovanja, sindikata, mirovine, kako nemaju zdravstveno osiguranje ako im pijani nasilnik na ulici šakom razbije zube i kako se mogu samo sklupčati i plakati ako im tkogod ukrade skromnu nadnicu.

Veliki je bezobrazluk da se netko povlašten poput Bože Petrova, sa odličnom plaćom, i uredom, i dnevnicama, i hotelskim noćenjima, i službenim autom, i avionskim kartama i koječim, krene rugati s nekakvim obespravljenim i poniženim siroticama, koje čak mogu imati i više poštenja, iskrenosti i dobrote od njega. Nije mi nemoguće ni zamisliti da su one mogle biti na mjestu Bože Petrova, u saborskoj klupi na Markovom trgu, samo da su bile drskije, bezobzirnije. Što zaista znaju Božo Petrov, ili Miro Bulj, ili Stevo Culej, ili Željko Glasnović, ili Ivan Pernar, a da ne znaju temperamentna Giselle, bujna Jessica i zanosna Lola?

Pa i esdepeovski uglednik Gordan Maras, otkud i njemu pravo da se izokola ruga prostitutkama, tvrdeći kako bi radije godinu dana nosio haljinu sa šljokicama, nego sklapao sramotne političke saveze? Dosta sam siguran kako je Maras u karijeri učinio koješta nedoličnije od žena u haljinama sa šljokicama što u ponoćnu uru u hotelskom baru čekaju da ih usamljeni gost počasti martinijem. Ako ništa drugo, od žena u šljokicama nismo imali nikakvog troška. Hrvatski narod i domovina od prostitutki nisu otrpjeli nikakvu štetu, što se za Petrova i Marasa baš i ne može kazati. Ali, tiho sad, u iznajmljenom stanu na Trnju napokon je zazvonio je telefon.

“O, gospodine zastupniče, vi ste”, javi se bujna Jessica. “Maloprije sam vas gledala na televiziji... Divni ste bili... Baš govorim kolegicama: ‘Ovaj me je karao’, a one mi ne vjeruju. Morat ću stavit onu našu sliku na fejs da vide da ne lažem.”