Mi smo patuljci na ramenima divova, kazao je jednom jedan filozof opisujući kako je kroz vjekove rasla naša spoznaja o svijetu oko nas, kako je čovječanstvo raslo i napredovalo nasljeđujući znanja i vještine, duhovna i materijalna dobra prethodnih naraštaja. Uzmite, na primjer, Split. Pogledate li ga s rive, ne čini se velik, ali ako se podignete u visinu, na ramena divova, vidjet ćete kako se grad raširio cijelim krajem, osvajao okolne brežuljke i doline. Gdje je danas na Kmanu gradilište najviše zgrade u zemlji, jednom su lovci pucali u zečeve i jarebice.
Na mjestu Ekonomskog fakulteta rasle su masline, na mjestu brodogradilišta pasle su ovce. Ono što danas zovemo Brda bila su samo brda, a Ravne njive bile su naprosto ravne njive. Malim slovom. Da se vratite samo stotinjak godina u prošlost, gdje je danas Klinički bolnički centar Firule zatekli biste težake kako počivaju poslije kopanja. Izvaljeni na zemlji pod lozama blaguju kozji sir i smokve kao kakvi nouvelle cuisine pederi u zagrebačkim fine dining restoranima.
Snažna se ekspanzija dogodila gotovo u treptaju. Grad koji se ponosi poviješću od hiljadu i sedam stotina godina, antičkim palačama, starohrvatskim romaničkim crkvicama, baroknim bedemima i kojekakvim drugim precizno izrezanim i skladno složenim kamenjem, veliko i važno mjesto postao je u manje od pola stoljeća, u jednom urbanističkom big bangu između 1945. i 1990. godine.
Od dvadeset osam kotareva koliko Split ima danas, zapanjujući dvadeset jedan, abecednim redom: Blatine, Bol, Brda, Gripe, Kman, Kocunar, Lokve, Lovret, Mejaši, Mertojak, Neslanovac, Plokite, Pujanke, Ravne njive, Sirobuja, Split 3, Sućidar, Šine, Trstenik, Visoka i Žnjan nije uopće postojao prije Drugog svjetskog rata. Više od četiri petine, osamdeset posto grada podiglo se u doba socijalističke Jugoslavije, u jednom graditeljskom podvigu koji nikad prije ni poslije nije nadmašen. Poslije pogotovo. Znate li koliko je novih splitskih naselja sagrađeno u dvadeset osam godina naše mlade hrvatske države, od 1990. do danas? Nijedno. Nula.
Imate li na pameti ove činjenice, morate se slatko nasmijati kad čujete kako je gradonačelnik Andro Krstulović Opara, obilazeći prošlog vikenda Split s premijerom Andrejem Plenkovićem, za širenje trajektne luke, investiciju u vrijednosti od pet cijelih šest milijardi, dično kazao da takvog ulaganja nije bilo od Austro-Ugarske. Pa stvarno, majku mu, otkud hadezeovcima fascinacija davnim austrougarskim carstvom, pa još u Splitu, gdje su postignuća francjozefske epohe sporadična i gotovo nevidljiva uspoređujemo li ih s postignućima drugih carstava, kraljevstava i republika?
Kako je nekad, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj grad rastao i širio se, što god napravili u gradskoj luci zahvat jedva je nešto veći od dječjeg čeprkanja grabljicama i lopaticom u pijesku na Bačvicama. Pet cijelih šest milijardi zapravo je ništa. Kako bi u stručnoj makroekonomskoj literaturi rekli: pičkin dim. I Krstulovića Oparu i njegova šefa Plenkovića graditelji socijalističkog Splita, divovi koji su podigli Trstenik, Mertojak, Brda i Pujanke, mogli bi, kao mačiće, u zubima nosati.
Osim toga, ulaganje koje splitski gradonačelnik opisuje ovoga je časa samo u duhu, u fantaziji, ono postoji tek kao plemenita namjera, što se Opari snilo, a znamo kako je dug i mukotrpan put dok se takve stvari ne materijaliziraju u betonu i čeliku. Često se i ne materijaliziraju, ne treba se zalijetati. “Više vrijedi jedan ‘evo ti’, nego stotinu ‘dat ću ti’”, rekao bi naš sumnjičavi narod.
Velika je drskost, ne čini li se i vama, hvalisati se nečim što nisi učinio, a zatajivati djela svojih neusporedivo uspješnijih prethodnika, ali nije prvi put da to netko u Splitu to radi. Otvorite li i našu grotesknu, sramotnu, lažljivu ustašku Wikipediju, u članku o Splitu razdoblje socijalizma opisuje se gotovo isključivo kao krvava diktatura s masovnim grobnicama, logorima, policijskim batinanjem i otimanjem imovine. Zbilja, strašno je bilo zapomaganje nesretnih duša, lelek desetaka hiljada hrvatskih domoljuba koje je vlast nasilno useljavala u prostrane i svijetle stanove u Ulici Ruđera Boškovića na Trsteniku ili u Trondheimskoj na Mertojaku. “Neću u trosobni!” kričali su zemljaci zabijajući nokte u obraze, očiju punih suza. “Kurve komunističke, dajte mi četverosobni!”
Ekonomski, demografski, prometno, kulturno, zdravstveno, u svakom smislu bilo je to četrdeset pet najprosperitetnijih godina u cijeloj povijesti grada. Pa i Hajduk je jedino tada vrijedio, po duši govoreći. Bilo je to jedino vrijeme kad je to bio europski klub, prije nego su ga naši, Hrvati spasili. Dok su igrači nosili crvenu zvijezdu na prsima, nitko nije izgovarao patetične pizdarije tipa: “Rezultat je trend, ideal je vječan”.
Valja imati hrabrosti i poštenja priznati da su ljudi u Splitu nekad naprosto bili bolji, pametniji i marljiviji od nas. Ne znam zapravo zašto, više su valjda čitali, više su radili, više su marili za dobro zajednice, bili su osjetljiviji za druge... Što god bilo, iz njih je ostalo mnogo više nego što će ostati iza nas. Hadezeovska administracija u četiri i po stoljeća vjerojatno ne bi napravila što je nekadašnjim socijalističkim u četiri i po desetljeća uspjelo. Socijalističko naslijeđe, kao ni bilo koje drugo naslijeđe, ne možemo poricati. Jer mi smo netko i nešto samo dok smo na ramenima divova. Bez naših gorostasnih predaka mi smo ništa. Mali glupi patuljci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....