PIŠE ANTE TOMIĆ Na zapuštenoj ledinina Bačvicama napokon ima gostiju

Bože oprosti, ali ta je ledina na Bačvicama kao ukleta. Niz godina ležala je zarasla u šikaru, zatrpana smećem, iz visoke trave provirivale su ruzinave vešmašine, na bagremovu trnju vijorile se najlonske vrećice, a po gradu se pričalo kako je vlasnik parcele, jedan Crnčević, tu naumio sagraditi luksuzni hotel. Kako i priliči elitnoj lokaciji, s pet zvjezdica, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

U zagonetnim okolnostima tih je nekoliko tisuća četvornih metara zatim prešlo u vlasništvo tadašnjega gradonačelnika Željka Keruma ili, da budemo sasvim precizni, poduzeća “Rapsodija” Kerumove nevjenčane partnerice Fani Horvat. Zemlja je raskrčena, poravnata i ograđena, a na ogradu je, kako i predviđa Zakon o gradnji, stavljen kočoperan natpis kako će tu niknuti hotel. S pet zvjezdica, dakako.

Završetak gradnje predviđali su najkasnije za proljeće 2013. Četrdesetak soba i dva predsjednička apartmana, restoran, dvije manje kongresne dvorane, zimski bazen, wellness centar te podzemna garaža za šezdeset automobila, sve je cakum-pakum, ulašteno do visokog sjaja, trebalo dočekati goste u sezoni koja je iza nas.

Ništa ispod pet zvjezdica

Ali avaj, Kerum je, i poslovno i politički, prdnuo u rosu. Ispraznio je gradsku blagajnu da bi danas punio paprike, a ni majku dvoje njegove najmlađe djece, kako se čini, više ne drži poduzetnički žar. Ledina je mjesecima stajala neiskorištena, ograda se naherila, natpis izblijedio, ponegdje su ponovno probile bagremove mladice. Onda je jednog dana sve počelo iznova. Došao je i treći, meni nepoznat vlasnik, gradilište je opet uredno označeno. I opet je riječ o hotelu s pet zvjezdica. Bože dragi, zar bi uopće moglo manje? Kad našem čovjeku rečeš da je hotel s četiri zvjezdice, kao da si mu opsovao mater.

Vidjeli smo u Splitu hotela s pet zvjezdica više nego u Dubaiju, samo što u nas obično ostanu u PowerPoint prezentaciji. Sve naši mudrijaši nacrtaju, u tri dimenzije, raskošno namještene sobe, svilenu posteljinu, pozlaćene pipe, mramor, spa & wellness, oralno & analno, valjda četvorica od pet Splićana nose u džepu memory stick s fajlom takvog nekakvog veličajnog hotelskog zdanja prema kojemu se Burj Al Arab doima kao neugledno svratište za kamiondžije.

No, kad virtualni luksuz valja otjeloviti u betonu, ciglama i staklu, platiti građevinsku mehanizaciju i radnike s plastičnim zaštitnim kacigama, čitava se stvar nekako izjalovi. Riječima nogometne struke, građevinski investitori u Hrvatskoj imaju problem realizacije. Driblaju, driblaju i... driblaju, driblaju, driblaju, a rezultata ni od korova.

Rijetko zadovoljni gosti

Tako je i ova zemlja na Bačvicama godinama stajala zapuštena, sve dok prije nekoliko tjedana ipak nisu došli prvi gosti. Kad sam ih vidio, mene kao sunce da je ogrijalo. Velika gospoda, odmah se to primijeti. S prinčevima i šeicima su se školovali u Eatonu, a kasnije veslali za Oxford. U donjem, jugoistočnom uglu parcele, njih dvojica su uz jedan čempres podigli najlonski šator i prostrli karton da im ne probije vlaga iz zemlje, nabacali rita da im bude mekano sjediti pa na otvorenoj vatri podgrijavaju Podravkin goveđi gulaš.

Prije neki dan sam prolazio i tako je bogovski zamirisalo iz njihove čađave konzerve da mi namah voda pošla na usta. “Hotel s pet zvjezdica”, piše na ploči nedaleko od njihova skromnog prebivališta i prvi put to ima smisla. Nema, istina, ni struje, ni vode, ni besplatnog wirelessa, ni toplih ručnika, ni frotirskih ogrtača ni papuča, ni šampanjca dobrodošlice, ni čokoladica na jastuku ni filipinskih maserki s kojima se možeš dogovoriti za ekstra uslugu, ali njih dvojica čupavaca i zamazanaca čine se sretni.

Rijetkost je zaista vidjeti tako zadovoljne goste. Spuste se povremeno preko ceste u kafić “Žbirac” da napune bateriju mobitela i posluže se toaletom, ali nisu od velikog umivanja i češljanja. Očekivali biste možda da su gosti otmjenog hotela bezobrazni i oholi, ali ovo su zaista, tvrdi mi konobar Tonči, vrlo dragi i jednostavni ljudi. Vidi se na njima klasa, aristokratski odgoj, zamjetan je trud francuskih guvernanti i privatnih učitelja i čisto me rastuži kad pomislim da će uskoro zahladiti i njihov će najlonski smještaj postati neuvjetan. Tko zna gdje će tada oni otići, možda u švicarske Alpe, možda u Aspen u Coloradu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.