PIŠE ANTE TOMIĆ Katolički se fanatici predstavljaju srčanim zaštitnicima djece, ali ništa im ne vjerujem

Ako bi djevojka u Irskoj zanijela s muškarcem koji je nije htio oženiti, koji je već bio oženjen ili čak svećenik, njezini bi je obično poslali da rodi u dom za neudane majke, na brigu časnim sestrama strogih mjerila za poćudno i nepoćudno, koje nisu imale mnogo milosti ni za grešnice ni za sramotni plod njihove pohote. Usnulu kopilad otud su slali u sirotišta, ili na usvajanje katoličkim obiteljima u Ameriku, a misteriozno, zapanjujuće mnogo dječaka i djevojčica je umiralo. Stotine kostura, smećkastožutih malih lubanja iskopano je prošlog mjeseca iz neoznačenih grobova u dvorištu i podrumu jedne kuće u Tuamu u zapadnoj Irskoj, gdje je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bila ugledna crkvena ustanova.

Kad se to otkrilo, očekivano je izbio skandal, ali opet ne prevelik. Policija se nije pretrgla istražiti ima li elemenata kaznenog djela, novinarima je o tome neugodno izvještavati. Znate kako je, Irci su kao i mi katolički narod, vrlo pobožni, vrlo tradicionalni, i neće se pretjerano uzrujavati ako su časnim sestrama dojenčad sumnjivo često padala na beton, ili ako je koji župnik negdje dječacima gurao ruku u gaće.

Pobožni i tradicionalni narodi imaju važnijeg posla kao što je, recimo, zabrana abortusa, pravo na život i sretno djetinjstvo svakog mališana.

U Irskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Portugalu, kao i u nas, katolički fanatici se predstavljaju srčanim zaštitnicima djece, ali ako mene pitate, njihova opsjednutost najmlađima prije je zabrinjavajuća i bolesna. Meni se čini da oni s djecom imaju problem. Iskreno, nešto mi je i jezivo kad zamislim nacerenog Johna Vicu Batarela kako s australskim naglaskom pjeva “Kad se male ruke slože” ili Željku Markić kako široko raširenih ruku trči zagrliti prvašića, a prestravljenom se malom curak tople mokraće slijeva niz nogavicu.

Pravo mi je zlo i od njih i od njihovih cmizdravih plakata i televizijskih spotova. Ništa im ne vjerujem, taj katolički kič mi je autentičan kao novčanica od trideset kuna. I Markić i Batarela i čitavu našu crkvu, škrtu i bezdušnu, crkvu gdje osvjedočeni pedofili, besramni seksualni grabežljivci i dugogodišnji zlostavljači ministranata poput nekadašnjeg bibinjskog župnika, mirno doručkuju bijeli kruh i putar u domovima za umirovljene svećenike, ustvari bi trebalo držati podalje od djece. Ne puštati, za Boga miloga, ni blizu obitelji. Dođu li vam na vrata, kažite im neka prvo pometu svoje kuće. Dok oni ispovjede vlastite grijehe, neće ni stići do tuđih. Kako bi Hank Williams rekao:

If you mind your business,

Then you won’t be mindin’ mine.

If you mind your own business,

You’ll stay busy all the time.

Zar one žene koje svijećama i križevima ispred bolnica plaše nesretnice koje su došle pobaciti zaista nemaju nigdje nikakvog drugog, korisnijeg kršćanskog posla? Nemaju nezaposlenih muževa, ni braće pijanaca, ni djece koja su popustila u školi, ni nepokretne i usamljene susjede kojoj bi odnijeli tanjur pileće juhe? Baš je sve u njihovim životima bajno, tako lijepo i skladno da se u molitvama slobodno mogu posvetiti nevoljama nepoznatih žena?

Dobro, složit ću se, ima i čudnijih hobija. Bolje je opet moliti za nerođene, nego skakati iz aviona.

Jednom sam upoznao gospođu koja strogom rukom vodi svoju molitvenu zajednicu svakog utorka predvečer i za njezin trud imam mnogo poštovanja. Nema tu fejsbuka ni telefona, televizor je isključen da pogledi ne bježe na meksičku sapunicu. Tu se ne razmjenjuju recepti za kolače ni savjeti za čišćenje mrlja od crnog vina. Nema šanse da bi na njihovo okupljanje tkogod došao prodavati nehrđajuće lonce ili antialergijsku posteljinu. Gospođa je, naposljetku, tvrdog stava kako je krunicu svetogrdno moliti ako si našminkana, dekoltirana, u tajicama s tigrastim uzorkom ili, najgore od ičega, žvačeš žvaku.

Gotovo sve od navedenog meni se čini razumno i teološki utemeljeno. No, kad sam prije nekog vremena gospođu i njezine drugarice moliteljice vidio na televiziji, u “Hrvatskoj uživo”, snimljene ispred bolnice, lecnuo sam se. Učinilo mi se kao da sam u Svetom pismu jednom čitao nešto o zgodama poput ove, kad se moli u javnosti. Otišao sam do police s knjigama i, stvarno, u Matejevom evanđelju našao: “Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.”

Iako se u Bibliji može naći štošta čudno i uznemirujuće, evanđelist Matej u ovome je nesumnjivo u pravu. Ako je netko zabrinut za sudbinu nerođene dječice, mogao je za njihov život jednako uspješno i iz kuće moliti. Svemogući i sveprisutni nevidljivi Bog bi ga zasigurno i tamo čuo. Nije Bog na mobilnoj mreži pa ga se negdje može dobiti, a negdje ne može. U svojoj kuhinji i spavaćoj sobi imate jednako dobar signal s nebesima kao i ispred bolnice.

Ili su možda moliteljice došle sa svijećama i križevima ispred bolnice misleći kako je Bog malo glup i ne zna gdje se obavljaju abortusi?

Ali, glupo je razmišljati o ovome. Sva su ova pitanja uzaludna i suvišna jer Bog zaista ni ne zanima katoličke fanatike, niti su oni stvarno zabrinuti za dobrotu fetusa. Katoličke, kao i sve druge vjerske fanatike, zapravo ispunjava i uzbuđuje samo da ljude učine nesretnima, da se i drugi osjećaju mizerno i ništavno kako se oni čitav svoj život osjećaju.