Već dugo s nevjericom pratim napore HNS-a da se - u posljednje vrijeme najviše preko govornih organa ministra subvencionirane stanogradnje Predraga Štromara - u javnosti lažno prikaže kao stranka-predvodnik najvažnijih i najpozitivnijih promjena u društvu.
Počeli su s propagandom oko tobožnje obrazovne revolucije, a evo ih već u tom ognju samopromocije i u Bandićevu dvorištu gdje bi im građani valjda trebali povjerovati kako su, zamislite baš oni, ovaj put došli zbog uvođenja reda u zemljišne knjige, urbanističke planove i da spriječe bilo kakva petljanja oko izgradnje i investicija.
Štromarom na Bandića: u tom smiješnom i preglumljenom srazu - u kojemu su neki piarovci čak morali iskopati riječi “lupocet” i “slanina” i umetnuti ih u Štromarov govor da bi itko uopće primijetio kako je on nešto rekao o Bandiću, Zagrebu i GUP-u, e baš u tom apsurdnom “okršaju” idealno se ocrtava stvarna potencija političke “alternative” u odnosu na uhodane strukture upravljanja državom i najvećim gradom.
To, naravno, nikad nije bila alternativa nego je to uvijek asistencija.
Činjenica da se uglavnom protagonisti i asistenti tih nevaljalih struktura i dalje stalno recikliraju i javljaju kao navodni izazivači i navodna alternativa najveći je demokratski izazov. Štromar je tu samo preočiti, karikaturalan primjer koji, možda i nepravedno, izbija u prvi plan u politički najispraznijem tjednu godine.
No veći su problem i od Štromara, pa čak i od njegova HNS-a, oni sofisticiraniji asistenti, koji retorički i propagandno vještije zamagljuju tijek i prirodu karijera, koji uvjerljivije racionaliziraju svoje promašaje, koji nemaju nelagodu s preuveličavanjem i iskrivljavanjem vlastitih uloga, koji “mekše” padaju i brže se recikliraju.
Jer kad bi se politika ovih praznih ljetnih dana mogla pratiti i tumačiti samo na osnovu onoga što govore Štromar, Milanović ili Škoro, lako bi se mogao steći pogrešan dojam kako HNS upravo vodi silovitu borbu protiv korupcije i klijentelizma, zatim da je građanska Hrvatska najednom dobila novog, ničim opterećenog lidera ili pak da smo se vratili u devedesete gdje se upravo piše početni Ustav i skladaju prve domoljubne pjesme.
I Štromar, i Milanović, i Škoro, u toj izvrnutoj slici, bili bi, zamislite sad to, uzorni junaci postklijentelističkog društva; njihovi bi osobni primjeri, popudbina političkog i javnog života, služili kao javna rasvjeta za novu političku cestu - za društvo bez političkog zapošljavanja, političkog napredovanja, političkog namještanja poslova i drugih političkih dilova svake vrste.
Hrvatska bi se, kad bi se ozbiljno shvaćalo ovu trojicu, nalazila evo samo trenutak od totalne preobrazbe: preuvezani gradonačelnici mogli bi početi pakirati kofere, smrtnoozbiljnim eurobirokratima bili bi odbrojani dani, najplemenitije vrijednosti u društvu dobile bi potvrdu i zaštitu, ulice bi mirisale, Pantovčakom bi plahutali mufloni bez nadzornih kamera i detektora za metal, a svi bi veliki državni i gradski poslovi odsad bili u detalje opisani i objavljeni na mrežnim stranicama, o čemu bi brigu vodio poseban odred za pročišćenje Hrvatske koji bi, barem je to logično, bio pod upravom HSLS-a.
No, prilike su u nas drukčije nego u priči “Pale sam na svijetu”; stvarnost na žalost ovdje nema taj meki, lagani prijelaz u imaginaciju, pa mi, baš nezgodno, ostajemo s našim Štromarom, Milanovićem i Škorom kakve znamo već nekoliko desetljeća koliko oni žive od politike, za politiku ili oko politike.
Poznajemo mi našeg Štromara, varaždinskog financijskog referenta koji se malo po malo dogegao do funkcije drugog čovjeka državne izvršne vlasti nakon što je, kako mu piše u biografiji, završio “čitav niz raznih seminara i radionica iz područja računovodstva i financija i organizacije rada”.
Ili Zorana Milanovića: od sredine svojih dvadesetih godina je u politici, od MVP-a preko NATO-a do SDP-a, dakle jedan lijep višedesetljetni valcer kroz strukture, nakon kojega taj nekadašnji premijer i dalje nema nikakav problem reći kako mu politika nije puno dala i da ima karijeru koja je od politike i stranaka neovisna.
Pitanje je zašto se, ako mu već politika i stranke ne predstavljaju oslonac i ako mu nisu izvorište karijere, zašto se onda barem u ovom povratničkom pokušaju nije samostalno kandidirao na izborima nego ga evo kako panično trči po svim onim lokalnim organizacijama SDP-a gdje ga zadnjih godina nisu mogli smisliti? Zašto smireno ne švrlja po zagrebačkoj špici i samo čeka da ga narod iznese kao genija, neuvezanog, samostalnog, politički i stranački neovisnog, novog, svježeg i nadrealno energičnog.
Znamo i pjevača, političara, diplomata, poduzetnika, softveraša i vinara Miroslava Škoru koji je vlastito carstvo gradio uvijek stabilno naslonjen na strukture koje su upravljale Hrvatskom radiotelevizijom, a usput se, pomalo nevješto, ubacivao i u same strukture HDZ-a, prihvaćajući, valjda u zalog budućnosti, čak i tako trećerazredne političke poslove kao što je administriranje u konzulatu u Pečuhu ili pjevanje u kampanji Mate Granića.
To su ti naši asistenti-revolucionari koji su pokupili sav medijski prostor kolovoza, nakon što je također jedna asistentkinja, za čiju će se prestižnu fotelju voditi krvava bitka ove jeseni, otišla na kratak ljetni godišnji odmor.
Ti nas asistenti nastoje uvjeriti kako se s njihovom pojavom u društvu događa nešto posebno novo. No, onda, čim ih zaustavite, opet sve završi na najjeftinijem i politički najisplativijem odmjeravanju, poput onog koliko je tko od njih momentalno udaljen od poklika “za dom spremni”.
No o tome koliko je tko od njih doista spreman za domovinu, o tome se ne govori ništa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....