OVO JE PRAVI DOKAZ DA SE HRVATSKA PRETVORILA U SRBIJU OD PRIJE 10 GODINA Mislili smo tada da smo evoluirali, da smo ispred njih, a evo gdje smo danas

Pred desetak godina, naš kolega novinar i kolumnist Boris Dežulović stanovito je vrijeme proveo u Beogradu, gdje je imao sentimentalnu vezu. Tijekom tog razdoblja, često je i s nemalom fascinacijom pričao o malim ili velikim razlikama i sličnostima između dviju susjednih i jezično povezanih kultura. Među tim sličnostima i razlikama bile su i one medijske.

Bilo je to u vrijeme kad je u Hrvatskoj prestajala era Ive Sanadera, a počinjala ona Jadranke Kosor. Nekretninski i špekulantski bum bio je na vrhuncu, ekonomska kriza taman je počinjala, a počinjala je uz potmulo pucketanje nalik onim naprslinama u ledu iz prologa crtića “Ice Age”. Hrvatska je taman odrađivala svoje benčmarke i pretpristupne zadatke, DORH je sveudilj dizao optužnice protiv ministara, a samo ste čekali tko će biti priveden idući. To društvo, dakako, nije bilo idealno, a danas definitivno znamo da je počivalo na dugu i špekulaciji, lopovluku i torbarenju po fimi-medijama i carinskim upravama. No, postojalo je u tom tadašnjem društvu nešto dobro. Ono je, naime, gledalo naprijed. Čitavo društvo počivalo je na aspiracijama, a te su aspiracije uključivanje gledanje u budućnost.

Cijelo društvo gledalo je unaprijed, prema ulasku u EU. Građani su gledali unaprijed, prema izborima koji su trebali donijeti promjene. Biznis je gledao unaprijed, prema jadranskom garigu i mrkenti koji je trebao dobivati na vrijednosti. Postojalo je opće osjećanje da se stvari mijenjaju - dobro ili loše, ali mijenjaju - te da je prošlost neka nejasna omaglica koju ostavljamo za sobom, i nemamo vremena za osvrtanje - a nemamo naprosto zato jer rolerkoster vozi prebrzo. Bile su to - u dobru i zlu - hrvatske “roaring twenties”. One su se odražavale i u medijima: mediji su govorili o budućnosti, o reformama, o tehnološkim gadžetima, o skupim večerama, novim konzumnim ugodama i nadolazećim trendovima.

Boris Dežulović - tada privremeni Beograđanin - u to me doba upozorio na fundamentalnu razdjelnicu koja je tada razlikovala hrvatske novinske naslovnice od onih srpskih. Srpske su novine, govorio je, opsesivno fiksirane na prošlost. Ono čime se srpske novine bave su neznani Dražin grob, Nedićeva rehabilitacija, Tito, Pašić, Ranković, Nikolaj Velimirović, Đilas, Dragiša Vasić, general Arsa Jovanović. “Uzmi samo NIN” - upozorio me. Prođu tjedni i tjedni, a da na naslovnici NIN-a budu samo povijesne osobe: Titovi pomoćnici, četnički vojvode, patrijarsi, okrunjene glave, prinčevi i regenti, mrtvi pisci, mrtvi državnici.

Tada - u drugoj polovici prošle dekade - još smo bili naivni da vjerujemo da je povijest matematički vektor. Bili smo dostatno naivni da vjerujemo kako ona ide linearno naprijed, te da je razlika između srpskih i hrvatskih novina kronometarski mjerljiva. Mi smo evoluirali, mislili smo (ili - bar - ja sam mislio). Mi smo ispred njih, oni će za par godina doći gdje smo sada mi, a mi ćemo tada biti još malo, ili još puno, naprijed u 21. stoljeću.

Kako sam - ukratko - kolosalni idiot tada bio.

Jer, danas - desetak godina kasnije - hrvatsko društvo izgleda točno onako kako je izgledalo srpsko tada, a hrvatski mediji i naslovnice upravo su onakvi kakvi su tada - na moje i Borisovo čuđenje - bili srpski.

Točno deset godina kasnije, hrvatske naslovnice, javne i komercijalne TV, političke stranke, udruge i bave se točno onim s čime su se pred deset godina bavili srpski: mrtvim piscima, mrtvim državnicima, mrtvim postrojbama i mrtvim klericima. Puna dva mjeseca država i mediji bili su u bunilu simboličkog građanskog rata zbog ploča s Titovim imenom na zagrebačkom trgu. Istovremeno, po posve se istim razdjelnicama vodila simbolička bitka zbog ploče u Jasenovcu s osam imena i fašističkim ratnim sloganom. Katolička crkva u Hrvatskoj sve to vrijeme vodi dvoličnu bitku za face-lifting vlastite prošlosti kroz kanonizaciju Alojzija Stepinca. Klerikalne udruge vode boj za pravosudnu rehabilitaciju rasne ideologije kroz rehabilitaciju Filipa Lukasa. Zlatko Hasanbegović organizira imenovanje ulice po Milanu Šufflayu, te kani iz zagrebačkog Donjeg grada deložirati sirotu Tomaša Masaryka. Bandić - istodobno - priprema veliki comeback mlađahnih ljevičarskih martira kroz spomenike Loli Ribaru i sedmorici sekretara SKOJ-a. Pritom ta historiografska ognjica stalno leluja između bizarnog, tragičnog i grotesknog.

Potpredsjednik Sabora daje intervju o ustaškom pozdravu u ronilačkom odijelu, na stražnjoj platformi čarterske jedrilice. Predsjednik Vlade usuglašava dizajn spomen-ploče s predstavnicima veterana paravojne stranačke milicije. Komemorativnu praksu u glavnom gradu formalno vodi čovjek koji se šetao rivom s ustaškom kapom, biskupi iz austrijske provincije pozivaju na lustraciju, u priobalnim selima familije dižu spomenike atentatorima na ambasadore, po lijevim i desnim portalima izlaze tjednima feljtoni i kontra-feljtoni o Jasenovcu, a na naslovnicama tjednika karte-vodiči po jamama i fojbama. S TV-a i iz novina nam - kao u Srbiji pred deset godina - poput bučnih muha zujanjem dodijavaju historiografski teškaši. Tko, Filip Lukas? Tko - Masaryk? Stepinac? Šufflay? Blaž Kraljević? Barešić? Kako ste molim rekli - Vlado, tko? Ranogajec?

A onda - kao da nam nije bilo dosta rasističkih ideologa, kvislinških biskupa i staljinističkih tužitelja - kao groteskno finale tog historiografskog čeprkanja dočekali smo i to. Preko naslovnica dviju novina i preko kadavera dviju nefunkcionalnih država upravo u ovom trenutku javno polemiziraju - pazite sad - Tuđman i Izetbegović! Dvojica državnika od kojih je jedan umro 1999., a drugi 2003. upravo se prepiru preko medija, a da bi preko groba polemizirali koriste ljudske medije u spiritističkoj seansi. Da stvar bude i ljudski i politički morbidnija, ti lutci u trbuhozboračkoj predstavi njihovi su vlastiti sinovi. Jedan od njih - onaj Tuđmanov - u Hrvatskoj je saborski zastupnik, onaj drugi - Alijin - u Bosni i Hercegovini član predsjedništva. No, ni jedan ni drugi ovdje ne funkcioniraju kao parlamentarci i državnici, nego kao zemaljski namjesnici ostavštine vlastitih očeva za koje se iz petnih žila bore knjigama, presicama, intervjuima i ekskluzivnim uvidima iz utroba tajne diplomacije.

Preko novina se tranširaju istine i kontra istine iz 1993. i 1994., vade se mudžahedini, odrubljene glave, mladenačke deklaracije, logori po heliobazama, džamije sravnjene bagerom i freske propucane kalašem. Dvojica luzerskih sinova praznih biografija iz petnih se žila trude uljepšati ostavštinu velikih patrijarha u kućnim haljecima vlastitih tinela. Jednog, koji je napao svog ratnog saveznika, potaknuo očito etničko čišćenje, te koji će zbog toga prije ili kasnije biti “svečano” spomenut u haaškoj presudi. Te drugog, koji je besciljno vrludao između vjere i nacije, Europe i islamske umme, te koji je krivim procjenama i zakašnjelim tajminzima dobrano skrivio agoniju naroda koji je vodio. Dvojica sinova - ukratko - iz petnih žila pokušavaju prekrojiti porazno i po svemu promašeno političko nasljeđe svojih očeva, a pritom za taoce drže dvije države - jednu koja se ionako dovoljno sramoti vlastitim “inicijativama triju mora” i prekršenim diplomatskim dogovorima, te drugu koja sama jedva funkcionira kao država, pa joj od svih nedaća u prezentu najmanje još trebaju rasprave iz ‘93.

Ta polemika dvojice živih kadavera - mrtvog Tuđmana jr. i mrtvog Izetbegovića jr. - nije jedini, ali je najčišći simptom tog potpunog, morbidnog groundhog daya u kojem smo se najednom našli. Tamo uokolo stvara se neki novi svijet koji je zafrkan i kompliciran, koji se mijenja ekonomski i tehnološki, a sve čvrste poluge današnjeg svijeta - od tržišta do demokracije, od globalizacije do sekularizma - najednom su u pitanju. Taj komplicirani svijet kod nas je lokalno još kompliciraniji, jer ga determiniraju lokalne nepredvidive varijable, od budućnosti Agrokora do buma turizma za koji smo - ove godine definitivno - shvatili da je ovakav kakav je sad postao dugoročno neodrživ. I baš taj trenutak - eto - naša je politička klasa izabrala da se bavi - čime? Masarykom i Titom, pločama i tablama, islamskom deklaracijom i mudžahedinima ‘93.

Još mi jednom na pamet pada tadašnja Hrvatska, Hrvatska pred deset godina. Pamtim koliko su me tada nervirali novi gadžeti, nove porcije idolatrije o Steveu Jobsu, koliku su mi na živce išle fascinacije reformama, pro-business mistifikacije, arhitektonske konfabulacije u Corelu i japanski meniji u šest sljedova.

Ali - danas, nakon deset godina - usrdno vas molim: vratite mi tablete i Sunshine Spa Wellness Residence, vratite mi trendsetere, fashion gurue i life coache, vratite mi miso-juhu i wasabi umak u Takenoku. Samo mi - molim vas - s vrata skinite Šufflaya, Lukasa i Ranogajca. A osobito mi, molim vas, s vrata skinite dvojicu prekogrobnih avatara - Franju mlađeg i Aliju mlađeg.