LINIJA ŽIVOTA

Otpisani ustaše

Protuustaški ili četnički ustanak - nije čudno ako davni događaji u Srbu i danas izazivaju neslaganja i sporenja. Zbivanja otprije gotovo sedamdesetak godina nisu bila jednoznačna. Nije problematično, dapače, može biti vrlo korisno da se o slabo poznatim faktima onog naslijeđa koje se u Hrvatskoj godinama slavilo kao dan antifašističkog ustanka otvori javna debata. Ali jest problem ako se, umjesto traganja za povijesnom istinom, javnost truje falsifikatima i lažima. Ako se umjesto argumenata isuču isključivosti. Ako se od historije pokušavaju praviti nove puškarnice.

Pobuna u Srbu protiv vlasti Endehazije i njenih masovnih zločina u svom početku nije bila kontroverzna. Povijesničari vele da je u tom ličkom mjestu, izazvan ustaškim terorom, zaista planuo ustanak, koji se može smatrati narodnim više nego onaj u Brezovici koji se u Hrvatskoj danas slavi kao početak antifašističke borbe. Kasnije su, međutim, formacije iz Srba počinile i neke teške zločine nad Hrvatima, pa slijedom toga dolazi do podjele: dio je otišao četničkim tragom, dio partizanima. Ali kad bi se spominjali samo povijesnih događaja bez mane, što bi ostalo? Vjerojatno bi u tom slučaju idućeg tjedna morali odšutjeti i pobjedu Oluje. Jer i pod krilom te legitimne oslobađajuće operacije dogodili su se zločini nad civilima. Kao što partizanski zločini prljaju, ali ne poništavaju veličinu antifašističke borbe, tako ni zločinačka aberacija ustaničkog Srba ne može promijeniti povijesni karakter tih događaja.

Zato je dobro da je hrvatska država obnovila spomenik Vanje Radauša, što ga je devedesetih - kad se trijebio svaki spomen antifašističkih tekovina - svojom tenkovskom paljbom sama srušila. Dobro da je predsjednik Republike Ivo Josipović nazočio proslavi u Srbu, ohrabrujući želju i potrebu srpske zajednice u Hrvatskoj da na toj antifašističkoj tradiciji gradi svoje zajedništvo s hrvatskim narodom. Nije previše sporan ni pokušaj raznih ultradesnih strančica i proustaških grupica da događaj iskoriste za svoje interese. Otpisani desničari za Srb se hvataju kao za slamku spasa. HSP se na toj temi pokušava vratiti iz mrtvih, imputirajući da Hrvatska obnovom tamošnjeg spomenika “slavi pokolj vlastitog naroda”. Ništa čudno od onih koji su, slaveći ustaše, od pokolja drugih naroda pravili nacionalni ponos!

Ali sporno je što su se u njihovo kolo dali uhvatiti i oni koji ne dijele, ili ne bi trebali dijeliti, proustaške sentimente. Žalosno je da se dio branitelja dao instrumentalizirati. Još je žalosnije da su i pojedini crkveni velikodostojnici, umjesto pomirenja, svojim porukama prizivali nove sukobe. Tako je lički biskup Mile Bogović događaje u Srbu - one 1941. godine, kao i ove danas - proglasio pogubnim za sve hrvatsko i katoličko.

Po njemu, povijest se ponavlja: Iz Srba opet puškom na Hrvate, alarmirao je uoči proslave. Biskup bi mogao biti u pravu samo kad bi između ustaša i Hrvata postojao znak jednakosti. Srećom, nije tako. Baš kao što ni sve srpsko nije četničko, što je redukcija na kojoj pokušavaju jahati protivnici spomenika antiustaškom ustanku u Srbu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 15:55