ODGOVOR M. IVKOŠIĆU Kako smo uopće mogli preživjeti ubojice onog mračnog sustava?

U svom dnevniku „Tjedna inventura“ u „Obzoru“ ugledni kolumnist Milan Ivkošić osvrnuo se na komentar „Zašto Hrvati strahuju od riječi Jugoslavija?“.

Ivkošić spočitava kako „korim“ Hrvate koji ne vole Jugoslaviju i boje se njezina mogućeg povratka. Strahujem da nije pažljivo pročitao tekst. Tko uopće zaziva obnovu Jugoslavije!? Takvih šansi u ovom trenutku naprosto nema. Apsolutno. Nema političke ni bilo kakve druge volje kod svih bivših aktera „bivše države“. Ivkošić kaže da su se obje Jugoslavije održavale na teroru i bile tek preludij za ono što se dogodilo početkom 90-ih. Jugoslavija je za njega „uspomena na ubojicu“.

No, moramo se zapitati kakvi smo mi to ljudi kada smo pod „terorom i s ubojicama“ živjeli 80 godina i to, bez malicioznosti, poprilično dragovoljno. Jugoslavija je hrvatska ideja i grijeh! Pitam Milana Ivkošića, kako je on uspio, s takvim mišljenjem i stavom o Jugoslaviji preživjeti u njoj? Pretpostavljam da nije izgradio stav o teroru i ubojicama tek kada je Jugoslavija otišla na vječna lovišta ili potajice u svoja četiri zida, nego je to zastupao dok je trajala Jugoslavija. Ivkošić se, koliko znam, u Jugoslaviji uspješno uspio odškolovati, zaposliti u tadašnjem glasilu „radnog naroda“, ići na godišnje odmore, a, nije zbog takvih svojih stavova morao bježati preko granice spašavajući živu glavu, niti se cijeli život klatariti od Lepoglave do Gradiške i Zenice, a more tek vidjeti s milicijskog trabakula koji vozi na Goli otok. Ne, nije.

To može značiti dvije stvari: da se u onoj zemlji možda moglo i drugačije misliti, a da se ne završi u kazamatu (koji su na žalost postojali) ili da je stvarno zloglasna Udba bila i šlampava kada nije uspjela detektirati ljude koji su režimu radili o glavi. Jugoslavija je odbačena priča. No, bi li netko radije da su 1918. Hrvatsku rasparčali Italija i Srbija? S vrlo mutnom povijesnom perspektivom ponovnog spajanja. To je uz Jugoslaviju bila jedina opcija.

Na žalost, samostalnost tada nije bila u planu. I, konačno, gdje biste, gospodine Ivkošiću, bili 1941. godine? Tamo gdje je, kako ste jednom rekli, bio vaš otac ili na drugoj strani? Ljudi sazrijevaju i mijenjaju mišljenja od novih spoznaja i otkrića, ali bitan je kontekst zašto se nešto dogodilo. Jugoslavija je mnogima ostavila mučan dojam, ali to ne znači da nije zaslužila objektivnu analizu, da u jednom odsječku vremena nije odigrala i pozitivnu ulogu za Hrvate. Nitko nije manji Hrvat jer je zabijao golove ili koševe za „plave“, dobivao prestižne međunarodne nagrade uz termin Yugoslavia ili iskrvario na Neretvi i Sutjesci. Ništa se u povijesti nije dogodilo osim onoga što se moralo dogoditi.