Da netko temeljit krene zbrajati koliko je Kolinda Grabar-Kitarović u posljednjih dvadeset pet godina stajala ovu državu, da je pretresti sve njezine plaće i putne naloge od vremena kad je kao niža službenica štiklama živahno kuckala mramornim hodnicima Ministarstva vanjskih poslova na Zrinjevcu, da je iz arhive izvaditi potvrde o njezinim deviznim dnevnicama, avionske karte, hotelske račune, naći koliko se plaćalo za najmove njezinih američkih kuća, i za njezina šofera i tajnicu, i koliki su trošak bili njezin nezaposleni suprug i dvoje djece, od toga bi se iznosa vjerojatno moglo napraviti jedno manje bolničko krilo u provinciji. Čitavu je zemaljsku balotu, bez neke uočljive koristi, Grabar-Kitarović nekoliko puta obišla, bezbrojne je nagradne milje, sve na račun hrvatskih građana, sakupila na frequent flyer kartici. Od vašeg je poreza ona, obično prvim razredom, letjela u Atlantu, Singapur, Kairo, Toronto, Ženevu, Dar es Saalam, Bratislavu, Rigu, Jeruzalem, Panama City i Nikoziju, Taškent u Uzbekistanu i Biškek u Kirgistanu, da bi nakon svega zaključila kako je, pazite sad ovo, užasna pojava kad se netko u Đakovu, od svoje nevolje i za svoj novac, ukrca u autobus za Dortmund.
Teško je zapravo povjerovati da je osoba koja je tako nešto bezobrazno i glupo u srijedu rekla u mikrofon, prije tri godine voljom većine izabrana za predsjednicu države. Ako ste glasali za Grabar-Kitarović, možete li se sjetiti zašto ste to napravili? Ako ste onoga sunčanog februarskog dana bili na Markovom trgu, zajedno s Velimirom Bujancem, Ljubom Ćesićem, Tomislavom Merčepom, Željkom Markić, Andreom Feldman i desecima tisuća drugih strastvenih domoljuba što su ushićeno klicali gledajući kako Grabar-Kitarović ljubi zastavu, je li vam barem malo bilo neugodno dok ste čitali kako ona u Bruxellesu upozorava da sloboda kretanja u Europskoj uniji ima i svoju lošu stranu jer se narod masovno iseljava iz Hrvatske? Jeste li se oćutili kao budala slušajući gdje jedna žena, koja je djecu nekad školovala u privatnim školama u Washingtonu, danas jadikuje što tuđa djeca sreću traže u Irskoj?
Ako je ona prava osoba za to mjesto, ne treba zaista mnogo za vođenje države. Mogao bi to i tkogod nekvalificiran kao kotlovničar Brko, švercer Rođo ili gospođa Smilja koja vam dođe dvaput tjedno obrisati prašinu i popeglati košulje. Pa ni gospođa Smilja ne bi rekla ništa protiv iseljavanja jer njezina kći studira kemiju u Southamptonu, a sin joj je bolničar u Göteborgu, i premda joj oboje silno nedostaju, srce se majčino kida kad ih navečer gleda preko skajpa, ona ih strogo upozorava da se ni za živu glavu ne vraćaju. Gdje bi se, pobogu, vraćali? Koje je dobro od toga da se ovdje mučite za pet tisuća mjesečno, tumači im Smilja? Za koga biste ustajali u zoru i deset sati slagali konzerve u Lidlu? Zar da bi Grabar-Kitarović zbog nekog nejasnog razloga preselila ured u Sisak, župan Dobroslavić kupio službenu limuzinu s grijanim sicevima, a ministar Medved zaposlio sina? I još da vam svi ti strastveni domoljubi svaki božji dan seru po glavama kako ste sretni što imate Hrvatsku? Zajebite, djeco. Ostajte ondje, zaključuje spremačica gorko.
Iseliti se u drugu zemlju obično je jedino što građani mogu napraviti protiv tupih, lijenih, nesposobnih i pokvarenih vlasti, a tupe, lijene, nesposobne i pokvarene vlasti često upravo zabranom iseljavanja kažnjavaju građane. Nesretnicima ograničavaju kretanje da bi ih držali u pokornosti. Drže ih kao životinje, ograđuju žicom, odvajaju od ostatka svijeta da bi ih lagali i jeftino izrabljivali.
A jednaka je zločinačka nakana i kad se žice podižu da bi nekoga izvana spriječili da useli, da bi zaustavili gladne sirijske ili meksičke odrpance i vratili ih odakle su došli. I u jednom i u drugom slučaju ovisite o milosti nekakve ohole činovničke gnjide. Ulizivački se cerekate čekajući da gospodar života i smrti udari modri štambilj u putovnicu i pusti vas preko granice, dok se u vama miješaju poniženje, sram, bijes i gađenje od kretena, i od svih ušljivih useljeničkih agenata ovoga svijeta što u dva iza ponoći upadaju u tavanske sobičke, hvatajući na spavanju neke kurdske, ukrajinske, kineske ili hrvatske bijednike bez papira.
Kad ne znaju štogod ljudskije, ljepše i bolje učiniti za dobro svoga naroda, predsjednici i ministri obavezno se okome na slobodu kretanja. Sva njihova moć naposljetku se svede na granicu s crveno i bijelo obojanom graničnom brkljom gdje se zaustavljaju oni bez propisnih dozvola. Tako je neslavno skončala i jednom obećavajuća Kolinda Grabar-Kitarović, velika nada svih strastvenih domoljuba. Kad je shvatila da joj omiljenost usprkos mnogim patetičnim naporima kopni, da ljudi bezglavo bježe iz zemlje kojom ona upravlja, ona nije pomislila da sama nešto krivo čini, da su njezine vladarske vještine blago rečeno skromne i da bi možda trebala dati ostavku, nego je zaključila kako je naprosto krivo da su vrata otključana. Ona bi, sirota, čini se, vratila kako je nekad bilo, onemogućila, ili makar otežala iseljavanje, da se naša troma i potkupljiva vlast i šugave plaće ne moraju natjecati s izvanrednim plaćama u uzorno vođenim zemaljama Europske unije. Grabar-Kitarović ustvari smeta konkurencija jednako kao što taksistima smeta Uber. No sloboda kretanja više se ne da ograničiti. O slobodama u Europskoj uniji ne pitaju se naši idioti, o tome, srećom, odlučuju mudriji od većine punoljetnih građana Republike Hrvatske.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....