NOVA HIT STUDIJA I VODIČ ZA RODITELJE Emocije nisu na prvom mjestu. Djecu se ne pita kako se osjećaju i što žele

Svoju prvu kulturološku krizu doživjela sam u sedmoj godini života. U prvom razredu osnovne škole u bečkom 18. Bezirku razredni su imidž gradili odjeća s likovima iz Disneyjevih crtića, opremljene pernice i sadržaj paketa za marendu.

Jause, pakiran isto jutro rukama brižljivih mama, bio je pomno osmišljena kombinacija ugljikohidrata i proteina, vitamina i primamljivog izgleda. To je u pravilu značilo uredno složeni sendvič s kriškama jabuke i jogurtom Fruchtzwerge sa šarenim sličicama na otvaraču.

Poredani na razrednim klupama ili u školskom vrtu tijekom sunčanih dana, uspoređivali bismo sadržaj svojih paketića, zajednički im dajući sud. “Fuj”, bila bi redovita reakcija na moj paketić. Kada bih ga otvorila, zapljusnuo bi nas miris Dolca. Sir i vrhnje, koje je tijekom vikenda tata donio kao da u bečkim trgovinama vlada nestašica hrane, uz kolutiće domaće kobasice ili špeka i tvrdi kukuruzni kruh. Uzalud sam preklinjala mamu da kopira ostale mame.

Celulit

“Ne pada mi na pamet da jedeš industrijsku hranu! Jednoga dana ćeš mi zahvaljivati kada će sve cure imati celulit, a ti odrasla na domaćoj hrani nećeš”, ponavljala bi. Koga briga za celulit, u pitanju je bila razredna popularnost, koja mi je izmicala svakim danom tijekom pauze za ručak.

Bilo je to doba kada je roditeljstvo bilo stvar osobnih pravila preuzetih dijelom od vlastitih roditelja, dijelom od nacionalne kulture, koja se pažljivo donosila u druge države i kontinente, poput obiteljskih fotoalbuma i vakumirane kave. Bilo je to i doba prije literature o nepopustljivim kineskim mamama i savjeta kako učiniti djecu “francuskijima”. Neki dan sam kod moje susjede Olivije zamijetila cijelu policu ispunjenu knjigama o roditeljstvu. “Odgajanje Bébé - američka mama otkriva mudrosti francuskog roditeljstva”, “Djeca Francuzi ne bacaju hranu”, “Borbena himna Majke Tigrice”, “Kako odgojiti odraslu osobu”. Iako živi u susjedstvu svoje mame koja je odgojila troje djece, Olivia se redovito posvećuje vlastitom istraživanju, kako to čine moderne mame, spremne na analizu roditeljstva iz svih dijelova svijeta.

Aktualni hit je najavljena studija o njemačkom modelu roditeljstva koje, s obzirom na rezultate koje mali Nijemci postižu u školi, valjda bolje funkcionira od britanskog. “Achtung Baby!” autorice Sare Zaske izlazi iduće godine, a već je hit u londonskim krugovima načitanih mama. Ovaj vodič kroz njemačko roditeljstvo pokazuje da njemački roditelji stvaraju organiziranu, akademski uspješnu djecu i poslije neovisne i čvrste mlade ljude koji donose vlastite odluke o svome profesionalnom putu i napuštaju roditeljski dom spremni za stvarni svijet.

Moj prijatelj Jesse, Amerikanac sa suprugom Njemicom, potvrđuje da se njemački način na koji su odgojena njegova djeca razlikovao od djece engleskih roditelja koje je susretao na igralištima, a koje danas popularno nazivaju produktom sveprisutnog “helikopter roditeljstva”. “U našem je domu naglasak bio na činjenici da nema samodiscipline bez nametnute discipline. Pravila su bila jasna i moja je supruga nagrađivala dobro ponašanje i predan rad u školi. Emocije nisu bile na prvome mjestu. Nije ih se nužno pitalo kako se osjećaju i što žele raditi kako bi se zabavili. Prvo se činilo ono što se moralo”, govori.

Izvrsni model

U slučaju njihove obitelji to se pokazalo izvrsnim modelom. Jessejeva kći Julia završila je pravo na Cambridgeu, a sin je na istom fakultetu pri završetku studija strojarstva. Svaki dan odredi si satnicu učenja i nikada se od nje ne odmiče, baš kako ga je naučila mama kada je bio mali.

U valu intelektualnih emigranata, koji ostavljaju svoje adrese, ulice koje prepoznaju njihove korake i kvartovske kafiće, redovito čujemo o radnim mjestima koja ih čekaju u Njemačkoj, Engleskoj i Irskoj, o honorarima i poštivanju njihovih kvalifikacija, o pričama o uspjehu kojima izazivaju zavist kod onih koji se nisu usudili otići. Nikada o suptilnijim crticama iz života, o školskoj marendi i prenošenju vlastitih vrijednosti na našu djecu u svijetu koji nije naš. U svijetu u kojem literatura i mame-prijateljice preuzimaju ulogu obitelji.

“Fluor. Nemoj zaboraviti fluor. Englezi nemaju pojma”, rekla mi je Isabella, donijevši mi tabletice fluora iz Italije za dva zubića moga sina. Najiskusnija među mamama iz ulice, sa sinom šest mjeseci starijim od Olivijine Indigo i moga Jeana, ima ulogu kvartovskoga Googlea. Isabella nas opskrbljuje odjećom koju je Alessandro prerastao i dobro iskušanim savjetima.

Temperaturu najbolje skida red paracetamola, red ibuprofena. Banana i avokado čine odličnu kašicu za doručak. Što prije u vrtić da nauči govoriti. Neki su savjeti doista talijanski, poput obaveznog dodatka maslinova ulja i parmezana u prvu kašicu.

Indijka Sunita, pak, savjetuje nam mirisna eterična ulja poslije kupke kako bi bolje spavali, a Marcia je svojoj kćerkici koji dan nakon rođenja dala probušiti uši kako bi se raspoznalo da je djevojčica. Usluga bušenja uši kod djevojčica redovito se nudi u rodilištima njezina rodnog Brazila. Francuskinja Nadine tvrdi da djecu treba pustiti da plaču kada ne žele sama zaspati, a Britanka Jenny zaklinje se da je idealna dob za odlazak u internat osam godina.

Kako je svijet postalo globalno selo, tako se i roditeljstvo iz nadzornog odbora baka i teta pretvorilo u stvar globalne rasprave. Baš kao što nam je svakodnevica produkt inozemnih namirnica i predmeta, tako i naša najzahtjevnija uloga na svijetu preslikava modele velikog svijeta. Tko god ostvaruje bolje rezultate od nas, ima pravo na uplitanje u našu dječju sobu. No, ako i roditeljstvo prati aktualno ozračje, mogu predvidjeti samo jedno: u svijetu u kojem političke rezultate odlučuje povratak lokalnom modelu, a odbacivanje globalnih interesa, roditeljstvo će se vratiti tamo gdje je prije pripadalo - u krug obitelji i naslijeđenih uputa.

Zagrebački trio

“Jesi li vidjela što joj je dala jesti? Chilli con carne! Kako jednogodišnje dijete može probaviti chilli con carne”, komentirala sam prijateljicama Lidiji i Mariji. Priznajem, katkad smo zločeste. Naš zagrebački trio u jednom od kafića londonskoga predgrađa Chelsea redovito uživa u ismijavanju inozemnih metoda, naša doza buntovništva u gradu u kojem uvijek igramo po pravilima. Djecu ćemo dati u škole puno ranije nego što nam to srce dopušta, gutajući suze ispred jedne od škola za koju smo djecu, prema pravilniku, prijavili dvije godine unaprijed. Peglat ćemo im uniforme i zanemarivati bojazan da su hlače pretanke za siječanj. Ostavljat ćemo ih britanskim dadiljama, iako zaboravljaju staviti kapu kada vani puše. Zato imamo pravo na svojih pet minuta.

Za koju godinu Jean će krenuti u školu. Zbog strogih kontrola je sir i vrhnje i domaće kobasice nemoguće uvesti u London. No, u lunch boxu dočekat će ga domaće varivo. Djeca će žvakati svoje hot dogs i čips i gledati ga s čuđenjem. Sorry, Jean, morat ćeš pronaći način da budeš popularan unatoč varivu od poriluka. Ili možda baš zbog njega.