Njemačko predsjedanje Europskom unijom šansa za kompromis oko ključnih dilema

Manje od mjesec dana ostalo je do kraja hrvatskoga predsjedanja Europskom unijom koje je obilježila pandemija prouzročena koronavirusom i krizom koja je nastala. Hrvatska je imala taj peh i naše će se predsjedanje najviše pamtiti upravo po tome, da smo bili na čelu EU kada je izbila najveća kriza. Ne samo da su u drugom planu ostali prioriteti našega predsedanja, nego je postalo besmisleno bilo što staviti na stol a da nije vezano uz krizu.

Uzimajući sve okolnosti u obzir, hrvatsko predsjedanje doista se vidi kao uspjeh jer teško da bi bilo tko drugi mogao drugačije reagirati u istoj situaciji. Morala je organizirati sastanke virtualno, pronaći načine kako donositi odluke na sastancima koji su bez fizičke nazočnosti predsjednika država članica. Nije to bilo lako jer takvu situaciju nitko nije mogao predvidjeti. I nitko se za to nije mogao pripremiti.

Hrvatska dovršava svoje predsjedanje u pokušajima usuglašavanja stavova oko konferencije o budućnosti Europe, oko višegodišnjeg financijskog okvira i posebnog fonda za oporavak. No ni najveći optimisti ne nadaju se da će se kompromisi o tome postići prije kraja našega predsjedanja. Zato su sve oči sada okrenute prema Njemačkoj koja nakon Hrvatske predsjeda Europskom unijom.

Ako je hrvatsko predsjedanje obilježila neočekivana kriza, reakcija na nju, onda će njemačko predsjedanje obilježiti odluke o suočavanju s posljedicama krize, što će u velikoj mjeri odrediti i smjer kojim će se kretati Europska unija.

Njemačka ima i zadaću, ali i moć progurati komprimis. Bit će to važno i za Angelu Merkel, bez sumnje najvažnijeg lidera ne samo EU, već i cijeloga zapada, kojoj će ovo predsjedanje biti i zadnja epizoda u bogatom političkom životu, ako se u zadni čas ne predomisli i odluči i dalje ostati aktivna u politici. Kako se prioriteti predsjedanja EU pripremaju mjesecima, a ponekad i godinama unaprijed, i Njemačka je bila prisiljena potpuno izmijeniti svoje prioritete. Većina će biti vezana uz mjere za izlazak iz krize. A višegodišnji financijski okvir, za koji je Europska komisija objavila novi prijedlog, još je teži izazov od fonda od 750 milijardi eura za oporavak.

Njemačka je već napravila veliki korak prema komprimisu. Pristankom na zajednički prijedlog s Francuskom o fondu od 500 milijardi za oporavak, koji je Komisija u svom prijedlogu povećala na 750 milijardi, Njemačka je poslala poruku državama takozvane skupine “štediša” da ne mogu računati na nju. Dakle, Njemačka, za koju se smatralo da podržava skupine koje ne žele zajedničko zaduživanje na razinu EU, koje su protiv previsoke razine financijske pomoći državama u vidu bespovratnih sredstava, već bi htjele samo povoljne kredite, sada se povukla. Pitanje je koliko je Njemačka iskrena u tome.

Radi li se doista o promjeni stava ili samo taktiziranju. Jer, Njemačka je isto tako često država koja se u EU zna kriti iza drugih. Mnogi su smatrali da se Njemačka slaže sa skupinom štediša unutar EU, ali pušta manje države, prije svega Austriju i Nizozemsku, da prednjače u obrani tih stavova javno. Ovaj put je stvar puno ozbiljnija, u pitanju je ne samo budućnost Europske unije, nego i budućnost mnogih država članica. Njemačka je svjesna da bi uspješni oporavak nekih država EU, kao i propast drugih, rezultirao posljedicama za sve. Kako se može, primjerice, pokrenuti njemačka autoindustrija ako kupovna moć na razini EU bude slaba.

Njemačka osim vlastitih ekonomskih interesa za oporavak cijele EU ima i osjećaj odgovornosti kao najvažnija članica. A kako je uvjerljivo i najveći platiša u zajednički proračun Europske unije, imat će i više razloga tražiti od država članica komprimis. Ako će Njemačka biti spremna platiti najveći račun za dobrobit zajedničkog cilja, zašto bi drugi bili protiv.

Osim prednosti koje Njemačka ima kao velika država članica, to je i neka vrsta tereta jer se od njemačkog predsjedanja očekuju čuda. Kad su velika očekivanja, onda i razočaranje može biti veće u slučaju neuspjeha. Najveći izazov će, barem na početku predsjedanja, biti ono što je zateklo i hrvatsko predsjedanje - nemogućnost održavanja većine sastanaka Vijeća u Bruxellesu. Odluke o tisućama milijardi eura su teške i zahtijevaju mnogo privatnih sastanaka te ih je komplicirano donositi na videosastancima. A pitanje je kad će se EU moći vratiti u normalni ritam sastanaka, kao što je to bilo prije krize.