Ništa nova u sezoni kiselih limuna

Opasan, otrovan i kancerogen, a na kraju opet zdrav, ljekovit i bezazlen. To je križni put koji je običan limun od proteklog vikenda do danas prošao na naslovnim stranicama portala, novina i udarnih televizijskih vijesti. Kao u najvećoj sezoni “kiselih krastavaca” jedna stara priča u kojoj se otkriva topla voda oko limuna zarazila je sve medije.

Vijest je da se u dućanima prodaje limun premazan imazililom, drama je u tome što na svim limunima ne piše da “kora nije za jelo”, a čovjeka hvata jeza kada još dozna kako taj fungicid prodire i ispod kore limuna.

Ovo posljednje velika je i nestručna laž nevještih teoretičara zavjere. Limun je, ako je njima vjerovati, već toliko puta prskan da ne bi bilo čudo kako ga na kraju prskaju i protiv tog opasnog imazilila. No stvar je daleko jednostavnija. To sredstvo za zaštitu bilja u koji se limun umače kako bi održao privlačan i svjež izgled godinama je na EU listi dopuštenih sredstava za tretiranje voća i povrća. Bez njega bi nakon dugotrajnog transporta i skladištenja i banane bile manje žute, a i brokula bi brzo izgubila lijepu zelenu boju.

Druga predrasuda s kojom se barata ovih dana logična je posljedica prve. Ona kaže kako limun ne bi bio prskan da nije doputovao iz Turske, Španjolske ili Argentine. Ne, to nije istina. Čak i da je limun proizveden na našim otocima, bio bi tretiran istim tim imazililom. Uostalom i proizvođači domaćih mandarina su to priznali kao uobičajeni dio puta voća od polja do stola.

Pa u čemu je onda problem? Nije domaći? Pa što mi još imamo domaće? Uvozimo limune iako bismo ih mogli proizvoditi dovoljno za domaće potrebe? Da, mogli bismo, ali zašto onda na našim otocima nema bar jedna plantaža limuna? Da se proizvodnja limuna toliko isplati čisto sumnjamo da bi netko tamo sadio vinograde i gradio apartmane. Aha, kriva je država jer pomaže sadnju loze, a ne limuna. I to je to.

Država je kriva jer jedemo uvozno smeće, a na milijun hektara zapuštene državne zemlje mogli bismo posaditi sve što nam padne na pamet. Kriva je jer bi se svi htjeli obogatiti na aplikaciji za uzgoj limuna, a nitko se ne bi uhvatio motike. Država je ovdje, ukratko, kriva što na vrijeme nije upozorila javnost da se limun godinama tretira istim sredstvima i kako on nije opasan za zdravlje djece i osoba starije dobi kojima se tog vikenda pokušavalo s medom i limunom pomoći u virozi i prehladi.

To je jedina krivnja dvije-tri državne službe koje bi uvijek trebale biti spremne demantirati ovakve glasine i reći da taj limun nije opasan, otrovan i kancerogen. Ili je, hm, možda već netko od njih prije jasno trebao definirati kako će to upozorenje doći do potrošača koji limun kupuje u rinfuzi. I nema dobru dioptriju pročitati sitnim slovima ispisano upozorenje o “kori koja nije za ljudsku upotrebu”. Da, država je kriva jer je limun premazan imazililom, a upozorenje o štetnoj kori već zna svaka baba koja peče kolače.