NINO ĐULA Mostove su reforme očito sarma koju nitko nikad probati neće, a rejting im pada jer je građanima već jasno da ni Most ovdje nije zbog njih

Političar Ljubiša Preletačević Beli, izmišljeni lik iz unutrašnjosti Srbije koji je svoju stranku nazvao “Sarmu probo nisi” pa iz zafrkancije dobio 20 posto na izborima, sve je ono što bi Božo Petrov htio biti: junak koji je poremetio planove velikim strankama i narugao se političarima.

I sve to, što je najbolje, Beli je postigao uz neznatan trud i puno humora.

“Politika me nikad nije interesirala, ali sam uvijek bio uz nju”, kaže Preletačević dok jaše na bijelom konju u bijelom odijelu.

Ili: “Dosta su vas oni jahali, vrijeme je da vas mi malo jašemo”.

Ono s čime se u Mladenovcu dobro šale, to u Metkoviću misle ozbiljno - politika im se gadi, ali su svejedno tu, foteljaštvo preziru, ali zato im fotelje nisu mrske, ni za uzorak ne pitaju.

Samo jako - slogan je s kojim je Beli ušao u politiku.

Samo mlako - moto je uz koji se Petrov u politici održava.

I kad opsuje neki političar s mladenovačke liste “Sarmu probo nisi”, onda je to zato da se svi dobro zabave, pa poslije odu u kavanu, nešto popiju, nabace još par štosova i psovki, a sutradan, kad to ljudi čitaju u novinama ili gledaju na Youtubeu, svi se nekako osjećaju dobro, dan im lijepo krene, pa možda se od te pozitive čak i nešto korisno dogodi.

No kad prostači političar iz Mosta, prvo se od toga zamalo on sam rasplače od gorčine i nezadovoljstva, a onda se počnu u nevjerici telefonima dozivati svi ostali iz Mosta, u smrtnom strahu hoće li ih ta vulgarnost skupo koštati, hoće li se previše naljutiti Brkić ili Karamarko, jesu li možda ovaj put prevršili mjeru i kako sve to sada nabrzinu popeglati.

Možemo zamisliti ovakav dijalog:

“Božo, Božo, Ivan je opsovao Karamarka!”

“A u pi*** ma***inu!”

Ni puno duhovitiji zabavljači ne bi mogli dovoljno vjerno dočarati stvarne likove iz Mosta i hrvatske politike općenito. Kad se, recimo, u Mladenovcu sprdaju, u tome je više politike, ideologije i javnog interesa nego kad su u Mostu ozbiljni.

Oni tamo vješti su satiričari koji rade za građane jer ih zabavljaju i pronose njihovo nezadovoljstvo većinom političara i javnih politika, a naši u Mostu, e to su pak puki statiričari, po tome što samo statiraju HDZ-u da ne bude novih izbora dok još nije sve spremno za njih.

Ta njihova patetično ozbiljna poza već je iritantna. To što rade nije politika nego panika. Da u vlasti nisu zbog građana nego iz drugih razloga dosad se moglo zaključivati na osnovi Mostovih poteza i reakcija. Pa tko je ikad čuo da se Most u Vladi ozbiljno pobunio oko nečega što zaista ima veze s reformama zbog kojih su izabrani, od kojih nijedna još nije započela niti ima izglede početi u mandatu ovako posložene saborske većine. O čemu Božo Petrov saziva izvanredne konferencije za novinare: o tome da Vlada u kojoj i on sjedi Bruxellesu šalje samo mrvicu prerađen Milanovićev popis reformi ili nas samo želi obavijestiti o tome da se preplašio lokalnih izbora koji se opasno približavaju?

Mostove su reforme očito sarma koju nitko nikad probati neće, a rejting im opasno pada jer je građanima već jasno da ni Most ovdje nije zbog njih.

Napokon je i vrlo važan ministar iz Mostove kvote to otvoreno potvrdio u intervjuu Globusu.

“Moja ostavka bi bila popuštanje onima zbog kojih sam tu”, rekao je ministar policije Vlaho Orepić i ostavio u zraku pitanje:

Popuštanje građanima? Ne, naravno. Popuštanje HDZ-u.

Božo Petrov i njegovi ministri zauzeli su pozu kućnih majstora u HDZ-u, ovdje su valjda prije svega zato da po HDZ-u promijene stare žarulje u štedne žarulje, da prebojaju nekoliko zidova i vide rade li sve utičnice po HDZ-ovim kancelarijama.

Nisu toliko zaokupljeni stanjem u Hrvatskoj koliko stanjem u HDZ-u. Puno bi toga mijenjali u toj stranci, imaju ideja i kadrovskih prijedloga, uopće ne razumiju zašto ih se ne sluša. Onako načelno, deklariraju se kao demokratska organizacija, a ovako neslužbeno, za demokratske procese vjeruju da su obična gnjavaža. Recimo, vlastitu stranku uopće ne žele organizirati jer bi ih samo ometala u radu.

Kad imaš stranku, onda imaš i članove, kad imaš članove, imaš i probleme, neki članovi bi se možda oko nečega bunili, iznosili alternativne ideje i drukčija stajališta. Možda bi stalno tražili sastanke, zahtijevali da se podnose izvještaji, da se provjerava jesu li ispunjeni planovi.

Boži Petrovu i Nikoli Grmoji previše je i jedan član koji bi eventualno o nečemu mislio drukčije od njih dvojice, kao recimo sada Ivan Kovačić iz Omiša. Dok god mogu voditi tuđe stranke, nemaju potrebe za vlastitom.

Po tome koliko ulažu u organizaciju Mosta vidi se koliko i sami vjeruju u Most. To da veće nade dugoročno polažu u HDZ i SDP nego u Most jasno je i na primjeru njihova najisturenijeg ministra Vlaha Orepića koji se, kaže Globusu, još nije odlučio hoće li ući u Most.

Ili u Živi zid.