Ni Milanović, ni Karamarko ne mogu biti kancelari

Tomislav Karamarko trebao bi biti kancelar - tvrdi u velikom intervjuu konkurentskom dnevniku Nikica Valentić, ratni i po mnogim ocjenama dosad najbolji hrvatski premijer, objašnjavajući da su budućem šefu Vlade - zbog izvanrednih okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi - potrebne veće ovlasti. Konkretno, da bi Vlada trebala imati mogućnost donošenja uredbi sa zakonskom snagom.

Kancelarska pozicija bila bi, možda, prihvatljiva da je Valentić kandidat za budućeg premijera. Sadašnjem, a vjerojatno i budućem predsjedniku Vlade, svejedno hoće li to biti Zoran Milanović ili Tomislav Karamarko, nije problem u nedostatnim polugama vlasti, nego u potpunoj nekvalificiranosti i nespremnosti za premijersku funkciju. Za razliku od Nikice Valentića - čiji je svaki intervju prava medijska svečanost, jer sadrži u današnjoj hrvatskoj politici gotovo posve iščezlu državničku dimenziju - njih dvojica i dalje pokazuju nepodnošljivu razinu kategorijalne smetenosti i potpuni nedostatak reformskih kapaciteta. Ni blizu onoj visokoj letvici koju je Valentić postavio Karamarku, tražeći da na vlast mora doći potpuno spreman, dovodeći vladu stručnjaka - najbolju vladu koju je Hrvatska ikad imala! - uz široki konsenzus s opozicijom i nacionalnim manjinama o najvažnijim reformskim projektima.Ali Hrvatska sebi više ne može dopustiti premijera općeg tipa. Treba joj šef izvršne vlasti koji će imati znanja o ekonomiji i biti sposoban voditi ekonomsku politiku.

Sve ostalo u ovom je trenutku u drugom planu. Eksperimenti s antiliderima na kojima vidiš da su u ekonomskim temama zblenuti, poput Alise u zemlji čudesa, ili jedva nešto uspijevaju profrfljati, pokazali su se katastrofalnima. Tako premijer Milanović ovih dana, na pragu četvrte, posljednje godine svog mandata, javnost uvjerava da je velika državna potrošnja Hrvatsku spasila od raspadanja. “Državna je potrošnja u ovoj krizi i stagnaciji bila jedan od zamašnjaka. Da se država zakočila i smanjila proračun, mi bismo se raspali.” Lauda nezajažljivoj, mahnitoj potrošnji države suprotna je svemu što ozbiljni ekonomisti danas tvrde. Nije preskupa država spasila Hrvatsku, nego je upropaštava. Nije se, kako premijer tvrdi, hrvatskom gospodarstvu bilo lakše nego državi prilagoditi krizi, što, po njemu, rezultira rastom izvoza, nego osušeno gospodarstvo u mukama povećava izvoz pokušavajući prebroditi krizu, jer mu je to pitanje života ili smrti.

Dok sa svih strana, evo trenutno i sa zasjedanja Svjetske banke, ponovno dolaze poruke o izostalim reformama, a ministar financija Lalovac iz Washingtona poziva na rezove (kao da je član oporbenog kluba, a ne Vlade, što znači da su škare u njegovim rukama), premijer promjene i dalje odgađa. Kompliciranu arhitekturu javne potrošnje ne možemo srušiti preko noći, kaže. Pitanje broja jedinica lokalne uprave za njega je sporedno. Neće smanjivati broj županija ni općina. Jesmo li ikada obećavali promjenu teritorijalnog ustroja, pita. Odluku o izdvajanju HZZO-a iz državne riznice, što je jedan od zahvata velike važnosti, prepušta dogovoru ministra financija i zdravlja. Bit će, kaže Milanović, kako njih dvojica odluče. Kao da je to neko nevažno, sporedno pitanje! A ne odluka iza koje cijela Vlada svojim autoritetom mora stati. Slično ovih dana govori i Tomislav Karamarko, pokazujući da između njega i Milanovića žestoka rivalstva postoje najviše na razini političkog folklora, ali ne i sadržaja ekonomskih politika i reformi. U prvom intervjuu u kojem se fokusirao isključivo na ekonomske teme, što treba pozdraviti, nastupio je kao čuvar dosadašnje razine državne potrošnje, usto obećavajući rezanje poreza. Šef HDZ-a tvrdi da njegova vlada neće kresati rashode državnog proračuna, neće smanjivati potrošnju države, ni govora da bi reducirao broj županija, ne bi monetizirao autoceste, ni uvodio porez na imovinu i nekretnine.

Ništa od bolnih poteza. Super, ali kako će u tom slučaju pokrpati rupu u proračunu i sanirati eksploziju deficita - to Karamarko nije objasnio. Možda ni sam ne shvaća koliko je njegov plan ekonomski neodrživ. Ili samo prodaje bajke publici? U svakom slučaju, ni njemu se ne žuri u reforme i rezove. Misli li da ih može izbjeći? Da neće milom ili silom morati provesti prilagodbu javnih financija strmoglavljenim ekonomskim mogućnostima zemlje? Možemo samo nagađati, ali sigurno je da, baš kao i Milanović, pokazuje sličnu razinu nespremnosti na suočavanje s realnošću i nikakav reformski kapacitet. Nije problem što Hrvatska nema kancelarski sustav, nego je problem što nema čovjeka za kancelara. Barem među onima koji imaju realne šanse da postanu premijeri.

Nema među njima čak ni takvog koji bi mogao biti korektan šef izvršne vlasti. Nije ključ u ovlastima ni instrumentima vlasti. Ni s postojećim ne znaju što da rade. Nikica Valentić tvrdi da nije problem napraviti za vladu zanatski korektan ekonomski program. Ali, dodaje, program može uspjeti samo pod uvjetom da ga provode ljudi koji imaju petlje. No, Hrvatska na čelu Vlade, sadašnje isto kao i moguće HDZ-ove, koja najavljuje svoj dolazak, nema niti će imati ljude s petljom, nego ljude koji beskrajno petljaju.