NENAD BAKIĆ Da smo se na vrijeme primili reformi, plaće i BDP bi nam bili 15% veći

Kaže se “uvijek treba iskoristiti priliku koju pruža dobra kriza”, a Hrvatska ne samo da krizu nije iskoristila, nego ju je nepotrebno produljila i ojačala. Da smo kroz krizu prošli kao prosječna zemlja Nove Europe, BDP, a i plaće, danas bi nam bili oko 15 posto veći. Manje ljudi bi se iselilo, nekretnine bi vrijedile više.

Kad je izbila svjetska kriza, Hrvatska kao da mislila da se to događa negdje drugdje. Imali smo visoke stope rasta, ali temeljene na potrošnji, građevini i zaduživanju. Malo tko je razumio da rast nije zdrav. Kako se kriza u svijetu na početku najviše manifestirala padom na burzama, a Hrvati ipak nemaju značajna sredstva u dionicama, i pristupali su im špekulativno, gubitke zbog pada Zagrebačke burze spremili su u “drugu ladicu” - nisu ih povezali sa stvarnom ekonomskom krizom.

I nakon cijele prve godine krize u svijetu neki vodeći političari su izjavljivali da će ona zaobići Hrvatsku te jakom državnom potrošnjom pokušavali održati gospodarski rast i zaposlenost. Čak i 2008. je državni proračun povećan za oko deset posto, a to nije bilo zbog neke promišljene “kejnezijanske” politike, nego zbog populističkog i interesnog ponašanja političara. Tek krajem 2008. je premijer Sanader sindikatima javnog sektora na njihove zahtjeve za povećanje plaća odgovorio da treba razmisliti jer smo “u banani”.

Praktički nikakve prilagodbe nisu provođene, a i svaki pokušaj je populistički blokirala opozicija - SDP u vrijeme vladavine HDZ-a i obratno. Osim države, i drugi su glavni akteri dolijevali ulje na vatru kako bi se sve vrtjelo i dalje. Banke su pojačano kreditirale državu i građevinu. Indeks stambene gradnje je 2008. bio gotovo 20 posto viši nego prethodne, rekordne, godine, a čak i 2009. je bio oko deset posto veći nego 2007. Dvije najveće banke su 2008. prikazale rekordnu dobit, a nakon malog pada iduće godine opet 2010. i 2011. razveselile svoje vlasnike rekordima. Iz ove perspektive to zaista izgleda čudno, zar ne? Ali, banke su živjele u krasnoj sinergiji s političarima.

No, u trenutku kad se kriza napokon počela osjećati - BDP je pao tek 2009. - mogla se primijetiti čudna stvar. Za razliku od drugih zemalja pogođenih teškom krizom, štednja u hrvatskim bankama je nastavila rekordno rasti. To je jasno pokazalo da postoje dvije Hrvatske: jedna koja gubi poslove, bankrotira i iseljava se, i druga koja i u krizi živi dobro. Ta druga Hrvatska se velikim dijelom oslanjala na odnose s državom, često u obliku rente, ili turističku rentu. Tijekom krize je porastao broj zaposlenih u državi, ali je 150.000 ljudi u privatnom sektoru izgubilo posao. Sve to vrijeme su navodni “zaštitnici radnika” tvrdili da se nikakve reforme ne smiju provoditi, “da se ne ugroze radna mjesta”.

Tada je izmišljena i najveća prevara rentijerske Hrvatske, takozvani “neoliberalni kapitalizam”. Neviđenim medijskim pritiskom Hrvate se uspješno uvjeravalo da je uzrok naših problema “divljački neoliberalni kapitalizam” koji, eto, propada na Zapadu, a i kod nas se treba boriti protiv njega i sve će biti dobro. Pitanje je što je uopće taj “neoliberalni” i je li i koliko loš, ali sigurno nije zašao u Hrvatsku. Hrvatska je jedna od ekonomski najetatiziranijih zemalja Europe i relativno, spram BDP-a, najjače oporezovana zemlja Nove Europe. Prevaranti Tsipras i Piketty su postali glavni društveni heroji. Da ste još 2013. pitali naše građane o uzrocima krize, oni bi rekli da je to “kriza u svijetu”, iako je svjetski BDP već 2010. porastao više od četiri posto i do danas nastavio rasti. Propaganda rentijerske Hrvatske postigla je cilj koji je bio blokirati reforme jer je navodno kriza uvezena - trebamo se samo strpjeti i ne mijenjati se.

Ali, mijenja se onaj tko se ne mijenja. Praktički cijela Nova Europa, s kojom se trebamo uspoređivati, raste od 2010. godine. Naša kriza je trajala šest godina, umjesto dvije, isključivo našom krivnjom. U tih šest godina zaostali smo za Novom Europom za više od 15 posto gospodarskog rasta. Stoga su plaće i dalje male - a mogle su biti dvadesetak posto veće, ljudi se iseljavaju, cijene nekretnina padaju. Društvena atmosfera i dalje je prožeta nezadovoljstvom, čak i ljutnjom na Zapad i “kapitalizam”. Tako smo propustili priliku krize da ostvarimo zdrav gospodarski rast i stvorimo optimizam.

Deset godina nakon izbijanja svjetske krize Hrvatska ostvaruje solidan gospodarski rast. On je ostvaren jednim dijelom konjunkturom na našim izvoznim tržištima i restrukturiranjem privatnog sektora, ali jednim dijelom i na fondovima EU te niskom cijenom nafte. No, ponajviše rentom od turizma, što je naša sreća, ali i pokora. Mentalno, nažalost, još nismo izašli iz krize.