Nema se kamo pobjeći od ubitačne ideologije smrti

Pokolj u dvije džamije u gradiću Christchurch na Novom Zelandu gdje je 28-godišnji muškarac australskog porijekla poluautomatskim oružjem pobio pedeset ljudi tijekom molitve, uglavnom izbjeglica i migranata, proslavio je još jednog u nizu ubojica koji ovako stječu svjetsku slavu.

Jacinda Ardern, 39-godišnja premijerka, našla se u nezavidnoj situaciji u kojoj bi se teško snašli i iskusniji državnici od nje. No ona se pokazala izvrsnom. Reagirala je brzo, najprije izrazom sućuti muslimanskoj zajednici. Odmah je otputovala na mjesto događaja i, poštujući običaje žrtava, pojavila se u javnosti pokrivene glave - što se ipak pokazalo kontroverznim jer simbolizira i podčinjenost žena.

Takav njen nastup a iznad svega njene izjave i potezi priskrbili su joj pohvale širom svijeta. Suosjećajna i odlučna, nije ostala paralizirana događajem niti je to dozvolila svojoj vladi. U obraćanju javnosti, medijima i parlamentu govorila je jednostavnim jezikom i poslala svega nekoliko poruka: Novi Zeland tuguje s vama. Svi smo jedno - rekla je obraćajući se Muslimanima. Njena fotografija glave pokrivene crnim šalom postala je simbol novog tipa državnika odnosno državnice, one koja ne dijeli građane, kojoj je doista stalo do dobrobiti svih što je pokazala iskazujući solidarnost s obiteljima žrtava i tretirajući ih kao ravnopravne građane. Ali, napravila je i više. Nije, poput drugih državnika, ponudila samo riječi utjehe i molitve nego je odmah pokrenula promjenu zakona i postigla ono što u SAD-u nije moguće ni nakon puno većeg broja ubijenih. Novi zakon o posjedovanju oružja stupit će na snagu već 11. travnja. Njime će biti zabranjeno poluautomatsko oružje vojnog tipa. Za vrijeme amnestije otkupljivat će predano oružje, što će koštati 138 milijuna dolara. Premijerka je očito procijenila da će se taj trošak isplatiti.

Ne žive na Novom Zelandu drugačiji, bolji ljudi, već je niz okolnosti doveo do toga da se terorizam pojavio tek sada. Nama daleko otočje sa 4,7 milijuna stanovnika geografskim je položajem bilo zaštićeno od nasilja i terorizma kojem su godinama izložene Europa i Amerika. No ovaj je slučaj pokazao kako se nema kamo pobjeći ubitačnoj ideologiji smrti, ma tko da je propovijeda. Ona se društvenim mrežama širi, bez kontrole i s opasnim posljedicama, jednako u Christchurchu, Los Angelesu ili Nizzi.

Upravo je preko društvenih mreža počinitelj objavio manifest u kojem objašnjava svoje ciljeve, a zapravo širi mržnju i ideologiju bijelog suprematizma. No učinio je to zato da se proslavi, da njegovo ime postane sinonim za sijanje smrti, kao što je to postalo ime Andersa Behringa Breivika koji mu je uzor pa se, poput njega, sam namjerava braniti na sudu i iskoristiti suđenje kao još jednu platformu za širenje svojih ideja. Tome služi i prijenos ubijanja uživo koji se mogao pratiti na Facebooku. Navodno je svega par stotina ljudi pratilo prijenos prije nego je uklonjen, ali su ga ipak poslije uspjeli vidjeti milijuni ljudi jer algoritam funkcionira tako da je nemoguće posve isključiti širenje. Odmah se povela rasprava o odgovornosti i cenzuri, ali i o prevlasti tehnologije nad čovjekom. Premijerka se založila za odgovornost društvenih mreža jer, kako je rekla “društvene mreže su izdavači a ne samo poštari”. Ona se, naime, pokazala vrlo osviještenom o ulozi i djelovanju društvenih mreža u širenju ideologije mržnje i terorizma. Zbog toga se pored svega važnog što je ovih dana rekla, izdvaja ova njezina izjava:

“Ovim terorističkim činom želio je postići puno toga, ali svakako i ozloglašenost - zbog toga me nikada nećete čuti da izgovaram njegovo ime. To je nešto što mu apsolutno možemo uskratiti... On je terorist. On je kriminalac. On je ekstremist, ali on će, kad ja govorim, ostati bezimen”, rekla je Ardern apelirajući i na medije, znajući kolika je njihova uloga u širenju ozloglašenosti. Zamolila je da umjesto toga spominju imena žrtava, a ne onoga tko im je uzeo život.

Naravno da ona namjerno upotrebljava termin ozloglašenost umjesto slava, bez sumnje svjesna da se upotrebom nove tehnologije razlika između njih gotovo posve izbrisala. Slava u medijima i na društvenim mrežama nema predznaka - slava je kategorija sama za sebe i postignuće kome ljudi teže na sve moguće načine, pa i pokoljem. Gubitkom moralnih koordinata na društvenim platformama ozloglašenost je također postala samo - slava. Zbog toga je taj apel medijima izuzetno značajan. Nažalost - treba li to uopće naglašavati - većina je medija istovremeno pozdravljala premijerkine poteze i prenosila i ponavljala ime ubojice a ne imena žrtava, dajući mu upravo onaj publicitet koji je priželjkivao.

Jedna odlučna i mudra političarka izgovorila je prave riječi i povukla prave poteze. Naravno da je sve to premalo jer odgovornost nije samo na njoj. Ali ipak, vrlo je ohrabrujuće.