Ne treba nam domaća varijanta 'žutih prsluka'

Sastanak Vlade i sindikata u petak je predstavljen kao “vijest dana” iako se za stolom nisu našli ni premijer ni resorna ministrica. Šefovi sindikata susreli su se s Vladinim poslanicima, ali i, kako se čini, prvi put u mjesec dana štrajka razgovor s predstavnicima politike napustili zadovoljni.

“Približavamo se rješenju”, poručio je šef Sindikata zaposlenih u srednjim školama. Atmosferu zadovoljstva ohladila je njegova kolegica iz učiteljskog sindikata, kratkim rezimeom kako “nijedna strana zasad nije ponudila ništa”. I doista, obostrano nabrajanje argumenata od 1996. nadalje teško da se može smatrati pregovorima. Pitanje je hoće li i može li drukčije biti danas, kad će paralelno s novim krugom pregovora u Vladi 200 autobusa iskrcavati tisuće prosvjednika na zagrebački Trg bana Jelačića.

Poziv na prosvjed bio je sveobuhvatan - “neka dođu svi koji nisu zadovoljni stanjem u državi”. Upravo to se, međutim, prosvjednicima iz obrazovnog sektora kao inicijatorima okupljanja može pokazati kontraproduktivnim. Malo tko se danas u Hrvatskoj čini zadovoljnim.

Podršku hrvatskim prosvjetarima, a možda i dolazak na trg, najavili su do petka željezničari i strojovođe, vjerojatno sami nesvjesni da živimo u zemlji s najlošijim željezničkim sustavom u Europskoj uniji, realno potplaćeni i izvan Zagreba uglavnom slabo opremljeni vatrogasci, pomorci, carinici i cestari čije se afere prečesto spominju, nesporno preopterećeni zaposlenici Hitne pomoći, ali i umirovljenici, čiji štrajk nikome ne znači ništa, osim policijskim brojačima posjećenosti protesta. Do petka poslijepodne 54 sindikata javno se solidariziralo s učiteljima i nastavnicima u sindikalnom gulašu kojemu je teško pronaći zajednički nazivnik, osim onog najopćenitijeg “loše nam je”.

Za naše društvo u cjelini reforma školstva puno je važnije pitanje od koeficijenata za plaću, napisao je Gojko Drljača u subotnjem Jutarnjem. Točno, naravno, naš obrazovni sustav je loš i zastario, ali riječ je o dvije kategorije koje ne treba miješati. Brojni građani podupiru pobunu školskih sindikata i nastavnika koji se još od prvog pokušaja Borisa Jokića i njegove političkim zaokretom oštro udesno brutalno zaustavljene reforme tvrdo brane od svakog pokušaja promjene. Podupiru ih ne zato što ne bi htjeli bolje obrazovanje za svoju djecu (prosvjed podrške zaustavljenom Jokiću bio je impresivan), nego jer im je lako poistovjetiti se s prosvjetarima koji su kao i trećina svih zaposlenih u državi na plaći iz proračuna koji je, čini se, zaleđen jednako kao i prosvjeta.

To ne znači da ne treba intervenirati u sustav plaća u dijelovima javnog sektora (ne u cijelom, ne linearno), ali da bi se to napravilo, Vlada mora zagristi duboko u današnji model upravljanja državom koji, jednako kao i naš sustav obrazovanja, više nije usklađen s vremenom. Kako bismo povećali plaće onima kojima ih treba povećati, masu proračunskog novca, ali i moć koju taj novac donosi, treba rasporediti radikalno drukčije nego što je ona raspoređena danas. U budućnosti netko mora ostati zakinut. A taj koji ostane zakinut sigurno sljedeće godine neće glasati za novi mandat vlade Andreja Plenkovića.

Predsjednica, čiji su izbori kao uvod u trogodišnju sezonu praktične demokracije potaknuli pritisak sindikata, u ovom se prvom izbornom valu može elegantno izvući progovori li o “nepravdi koju je niz dosadašnjih vlada proizvelo lošim politikama”, što je jednako točno koliko i šuplje. Do predsjedničkih izbora ionako se više ne može napraviti nijedna supstancijalna promjena.

Kraj priče o sukobu Vlade i prosvjetara poznat je zapravo unaprijed. Bit će to kompromis koji će plaće u sektoru podići nekoliko postotaka, učenici će se vratiti u razrede, zakinuti za mjesec dana učenja. Pitanje je hoće li preživjeti ministrica Blaženka Divjak (jer teško je opravdati njezino ograđivanje od problema u sektoru kojim upravlja), a danas je već teško reći i hoće li preživjeti “njezina” reforma, vjerojatno ne najbolja, sigurno ne najbolje započeta, ali neupitno značajan pomak prema usklađivanju obrazovanja s duhom i potrebama vremena.

Ostaje pitanje: tko je platio 200 autobusa za prijevoz prosvjednika, gorivo i dnevnice vozačima? Sindikati prosvjetara nemaju taj novac.

Dok liberali na društvenim mrežama svaki pokušaj podizanja plaća zaposlenima u javnom sektoru pripisuju “novom buđenju crvenih”, ne razmišljajući o tome da veće plaće u javnom dovode i do veće potrošnje u privatnom sektoru, u organizaciji prosvjeda protiv Divjak, ali i Plenkovića i njegove trgovinom sastavljene Vlade nije teško prepoznati rukopis čvrste desnice. Isti populistički duh koji je svojedobno otjerao reformiste Borisa Jokića, a kojemu danas smeta reforma Blaženke Divjak, ali jednako toliko, ako ne i više, za desno političko krilo previše liberalan, iako čvrstoj ljevici previše desni pristup politici Andreja Plenkovića.

Među prosvjednicima na Trgu bana Jelačića, gdje su pozvani “svi koji su nezadovoljni” naći će se predstavnici svih, pa i najtvrđih političkih opcija. Bit će loše ako se zdrava podrška premalo plaćenim učiteljima transformira u pokret protiv modernizacije obrazovanja, ali i našeg društva u cijelosti. Domaća varijanta “žutih prsluka” lako bi odvela i nas i našu još krhku demokraciju na mjesto gdje se ne želimo probuditi.