Veleposlanik Ruske Federacije Anvar Azimov nedavno je u svom pismu objavljenom u Jutarnjem listu, a potom, jer je bila nasušna potreba, i na Facebook stranici Veleposlanstva Ruske Federacije, čak šest puta spomenuo moje ime, napadajući me zbog, navodno, neobjektivnog izvještavanja o rusko-ukrajinskom incidentu u Kerčkom tjesnacu. Tamo su ruski ratni brodovi zarobili tri ukrajinska ratna broda i njihovu posadu jer su, navodno, povrijedili ruske teritorijalne vode kod anektiranog poluotoka Krima.
U tome i jest cijeli problem.
S jedne strane laska što se u ambasadi jedne tako velike i značajne zemlje kao što je Rusija moji tekstovi čitaju s tolikom pažnjom, ali s druge strane zabrinjavajuće je što gospodin veleposlanik Azimov ima potrebu određivati što će se i kako pratiti kad je riječ o važnim događajima.
Naime, nije nevažno spomenuti da gospodin veleposlanik uzima u obzir samo ono što se njemu ne sviđa jer očito nije niti pročitao ili su mu tendenciozno preveli da tekstovi nisu sadržavali i sve ono što kaže Moskva o spornom događaju, i to iz ruskih izvora. Osim toga, o incidentu se raspravljalo i u Vijeću sigurnosti UN-a gdje prijedlog Rusije nije dobro prošao. Jesu li i tamo otišla prosvjedna pisma, ne znam.
No, sve su to sitnice jer svatko u ovom sukobu ima svoju stranu priče. I Moskva i Kijev rabe istu terminologiju - agresija i provokacija - za isti događaj.
No, u pismu gospodina Azimova zanimljive su tri stvari.
Prvo, može li gospodin Azimov reći jesu li njegovi kolege ruski veleposlanici, primjerice, u Njemačkoj, SAD-u, Velikoj Britaniji ili Švedskoj zbog nezadovoljstva izvještavanjem tamošnjih medija o kerčkom incidentu (prateći ruske medije, nezadovoljstvo je bilo prilično veliko) poslali na adrese vodećih medija u tim zemljama pisma protiv novinara koji su iznosili informacije i stavove o tome što se zapravo događa u akvatoriju Krima i Azovskog mora?
Drugo, gospodin Azimov kaže kako se u Rusiji o režimu u Ukrajini ne govori kao o “hunti”, ali recimo tek onako usput da se tim terminom izrazila glasnogovornica ruskoga Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova. Da i ne govorim o tome kako mnogi i aktivni i umirovljeni časnici ruske vojske govore da bi “ruska vojska došla do Kijeva za dva-tri dana”.
I zaključno, gospodin Azimov naziva me rusofobom. Zbog toga što smatram da je Krim otet zemlji čije je granice s Krimom bila priznavala i Ruska Federacija do 2014. godine?! Termin “rusofob” označava mrzitelje Rusa kao takvih.
Ovdje ću se samo prisjetiti velikoga ruskog književnika Aleksandra Solženjicina, čiju 100. godišnjicu rođenja obilježavamo ovih dana, koji je stalno govorio kako je najgore kada se odnos prema domovini poistovjećuje s odnosom prema vladajućem režimu.
Solženjicin je svojedobno kazao i kako se može “užasno odnositi prema SSSR-u, ali i dalje biti domoljub”. Ne mislim ni da je u Hrvatskoj, ni bilo gdje u svijetu vlast domovina, pa tako ni za Rusiju ne mislim da se treba podržavati Vladimira Putina kako se ne bi bilo rusofobom.