Proteklih mjeseci, u jeku prijepora o Vladinu postupanju oko prebrojavanja potpisa dvaju referendumskih inicijativa, u domaćem javnom prostoru često se ponavljala navodna Staljinova izjava da “nije bitno tko glasa, nego tko broji glasove”. Ipak, koliko god u aktualnom trenutku ta maksima bila retorički efektna, u kontekstu hrvatskog političkog sustava ona je suštinski irelevantna.
Jer, zašto bi itko provodio kompleksne, urotničke i krajnje nezakonite manipulacije brojanjem glasova - kako je svojedobno pokušavao imputirati Tomislav Karamarko - kad se vlast u Hrvatskoj može osvojiti i godinama držati modelom natjecanja bez konkurencije. Radi se o maksimi koju je možda najbolje opisao kineski mislilac Sun Cu zaključkom da je “najbolja pobjeda ona gdje borbe nema, jer se protivnik preda i prije nego što je ona počela”.
Mnogi u Hrvatskoj u tim će riječima prepoznati vječnog zastupnika talijanske nacionalne manjine Furija Radina - koji je svojedobno saborski mandat izborio bez protukandidata - no zapravo puno važniji i utjecajniji predstavnik suncuovske političke metode u Hrvatskoj dolazi iz Zagreba. Zove se Milan Bandić.
Zagrebački gradonačelnik, koji već godinama predano gradi mit o svojoj tobožnjoj političkoj nepobjedivosti, zapravo je empirijski dokaz aksioma da je političar onoliko jak koliko je njegova opozicija slaba. A Bandićeva, na razini Zagreba, nikad baš i nije bila jaka. Prva tri mandata osvojio je indirektno, kao šef gradske organizacije i predvodnik liste SDP-a koji je tada bio neprijeporna politička snaga u gradu. Onda je promijenjen zakon, ušlo se u izravne izbore, a Bandić je još tri puta trijumfirao.
Prvi put protukandidati su mu bili neovisni sociolog Josip Kregar i mladi HDZ-ovac Jasen Mesić, drugi put novopečeni HSLS-ovac Vladimir Ferdelji i SDP-ovac Rajko Ostojić, a treći put HNS-ovka Anka Mrak Taritaš i HSLS-ova Sandra Švaljek. Već površna analiza političkih karijera Bandićevih izbornih protivnika pokazuje kako se, uz nekoliko iznimki, radilo o ljudima kojima je kandidatura protiv Bandića bila najveći ili čak prvi politički angažman u karijeri.
A i ovi koji su imali nešto jači politički renome, poput Anke Mrak Taritaš ili Rajka Ostojića, kao Bandićevi protukandidati u Zagrebu počeli su se afirmirati tek nekoliko mjeseci prije izbora, uz brojne rezerve oko vjerodostojnosti njihove kampanje i/ili stvarne podrške stranaka koje su ih kandidirale. Utoliko, čini se kako se, prije mitologizirane hiperaktivnosti i tobožnje pristupačnosti, tajna političke dugovječnosti Milana Bandića skriva baš u uspješnom sklapanju političkih saveza i savezništava na nacionalnoj razini, koji bi onda bili pretočeni u rezanje u korijenu bilo kakve lokalne opozicije.
Takav savez Bandić je godinama imao sa Sanaderovim HDZ-om, poslije djelomice i s HNS-om za vrijeme Kukuriku koalicije, a kontinuitet je bio nastavljen koalicijskom podrškom Plenkovićevu HDZ-u. Recentnim operacijama prikupljanja disidenata iz SDP-a, HSS-a i drugih stranaka model je doveden do svoje groteskne krajnosti, kako u perceptivnom, tako i u funkcionalnom smislu. Naime, koliko god Bandićev model političkog djelovanja predstavljao nakaradu demokratskog sustava, teško je očekivati da će ijedna od aktualnih političkih snaga poduzeti korake u smjeru njegove demontaže. Ideološki i moralno ambivalentan, oboružan milijardama iz zagrebačkog proračuna, u okolnostima krajnje razmrvljenosti političke scene, Bandić je potencijalni koalicijski partner svima.
Kako to funkcionira u praksi, vjerojatno je najbolje pokazao Zlatko Hasanbegović, koji se prvo odmetnuo od HDZ-a pravdajući to tvrdnjom da je vodstvo te stranke izigralo volju birača ulaskom u koaliciju s HNS-om (i Bandićem), a onda ušao u zagrebačku gradsku vlast sklapajući “nadideološku” koaliciju sa zagrebačkim gradonačelnikom. Takva pozicija “fiksera” parlamentarne većine Bandiću bi trebala garantirati mir u Zagrebu. HDZ je već pokazao da je vlast u državi spreman platiti prepuštajući mu Zagreb, u SDP-u je na vlasti njegov pulen Bernardić, s klerikalnom desnicom već je surađivao, a i dobar dio lijeve scene drži pod kontrolom obilnim proračunskim dotacijama. Problem je što su sve te operacije vidljive i poprilično javne, a njihovi efekti kumulativni.
Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg danas više praktički i nema većeg projekta ili intervencije u javnom prostoru u Zagrebu koja ne izaziva bunt. U veljači se prosvjedovalo na Savici, u travnju u Podsusedu, mjesecima su se ljudi okupljali srijedom na Trgu žrtava fašizma. Gradonačelnika su u kolovozu u Kozari boku dočekali s uvredama, mjesec dana kasnije na Vukomercu su ga gađali jajima, izviždan je čak i nekidan tijekom ceremonijalnog ukazanja na koncertu Zdravka Čolića. Kako je on čovjek iznimne socijalne inteligencije, teško je vjerovati da ne osjeća promjenu klime u zraku.
Moguće da je upravo ona i razlog njegove nervoze koja se sve češće očituje kroz sve učestalije verbalne sukobe s oporbenim političarima i novinarima ili bizarne performanse poput prošlotjednog košenja trave ispred Džamije. No, svaki takav ispad je kontraproduktivan i Bandića gura prema profilaciji koju birači u konačnici penaliziraju. Tu lekciju već je jednom naučio, 2009. godine, kad je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Zagrebu dobio 100 tisuća glasova manje od Ive Josipovića.
Može li se u Zagrebu pojaviti sličan umjereni, urbani i obrazovani protukandidat lijeve provenijencije? Bandić, očito, čini sve da takav iz fundusa velikih stranaka ne dođe, no u vremenima rastvaranja političkog mainstreama, to je slaba garancija uspjeha. Nakon višekratnih pokušaja da se establišment ruši i mijenja kroz parlament, netko će prije ili kasnije shvatiti da najkraći put do promjena u Hrvatskoj vodi kroz njegovo političko, financijsko i interesno središte.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....