Po uzoru na druge zemlje, i Hrvatska bi konačno trebala dobiti institut nacionalne mirovine. Ili, bolje rečeno, stalne socijalne pomoći starijim ljudima koji za životnog vijeka nisu uspjeli skupiti barem 15 godina radnog staža.
Iz prvih prijedloga koji su dospjeli u javnost već sada je jasno da bi broj korisnika nacionalne mirovine trebao biti manji od onoga kojim se baratalo u početku. Samim time, i trošak za državne financije bit će manji nego što se u početku mislilo. Iznos socijalne mirovine, prema tim prijedlozima, mogao bi biti od 1000 do 1050 kuna za samca, odnosno 1600 kuna za par.
Iako smo tu već na području konkretnih brojki, ekonomisti upozoravaju da je prije definiranja iznosa potrebno postaviti jasne kriterije koje će budući korisnik socijalne mirovine morati ispunjavati. Drugim riječima, ako netko posjeduje vrijedne nekretnine koje mu mogu donositi prihode, a takvih u Hrvatskoj nema malo, ne bi mogao biti kandidat za primanje nacionalne mirovine, bez obzira na to što se službeno možda vodi kao socijalni slučaj. Primijene li se takvi kriteriji - a sve ukazuje da hoće - mnogima bi se kao bumerang u starim danima moglo vratiti posjedovanje vikendica ili apartmana na Jadranu ili, pak, nekoliko stanova u Zagrebu i drugim većim gradovima.
U cijeloj priči morat će se paziti i na to da nacionalna mirovina ne potakne odlazak ljudi s tržišta rada ili rad na crno. Naime, način razmišljanja “radio, ne radio, svejedno mi je jer ću ionako dobiti kakvu-takvu mirovinu” država ne smije poticati. Tako se, primjerice, ne bi smjelo dogoditi da nacionalna mirovina bude veća od najmanje mirovine koja proizlazi iz rada. S druge strane, ona mora biti dovoljna za pokrivanje barem najosnovnijih troškova života ljudima koji stare dane doista provode u krajnjem siromaštvu.
Sve to znači da je pred tvorcima modela novog socijalnog davanja težak posao traženja pravednog i održivog rješenja. U tom svom hodu po žici morat će voditi računa i o tome da je najbolji lijek protiv siromaštva ubrzanje gospodarskog rasta i otvaranje novih radnih mjesta. Građani će, pak, morati shvatiti da su vremena kad je država vodila brigu o njihovim mirovinama prošla i da im primanja u starijoj dobi uvelike ovise o odlukama koje donose dok su mlađi.