Iako u trenutku pisanja ovog teksta još nisu bile poznate odluke Nadzornog odbora o novom predsjedniku i članovima Uprave Podravke, s potpunom sigurnošću možemo konstatirati da je zadnjih nekoliko dana bilo nekoliko vrlo tužnih dana za hrvatski biznis. Koji su razlozi za tugu?
Prvo, politika je objavila da se vraća na velika vrata u koprivničku tvrtku. S nešto više od 25 posto dionica država se postavila kao da je upravo ona ta koja mora imati presudnu riječ u donošenju ključnih odluka. Čak nije toliko problem u tome što je dogovoreno da državi kao najvećem pojedinačnom dioničaru pripadne mjesto predsjednika Skupštine društva i predsjednika Uprave, nego to što predstavnici države kroz utjecaj na kadrovske odluke uopće ne skrivaju da namjeravaju imati vulgarni utjecaj na buduće poslovanje tvrtke. Pri ovome valja podsjetiti kako je Podravka najbolji primjer kompanije kojoj je u zadnjih četvrt stoljeća upravo utjecaj politike donosio velike štete. Ispunjavanje tobožnjih 'viših državnih' ciljeva nauštrb poslovnih interesa Podravke bio je samo dio ružne priče o tome što su političari spremni činiti tvrtki koju glorificiraju kao 'strateški važnu'. Naime, upravo zahvaljujući sprezi političara i amoralnog menadžmenta bilo je moguće da se u aferi Spice Podravki nanese kolosalna šteta te je potpuno nevjerojatno da političari i dan-danas, nakon toga gorkog poučka, i dalje inzistiraju na petljanju u Podravkino poslovanje. I pri tome su potpuno prozirni; svima bolje upućenima potpuno je razvidno kako se tu radi o čistoj grabeži za pozicije i moć, a ne o nekakvim tobožnjim uzvišenim ciljevima. Politika se jednostavno vratila na mjesto vlastitog zločina. OK, možda postoji grupa naivnih etatista koji vjeruju kako država čini dobro u biznisu, ali u suvremenoj Hrvatskoj za to nema apsolutno nikakvih dokaza. Upravo suprotno; političari su uglavnom krivi za širenje anitpoduzetničke te stoga, općenito, antiposlovne klime.
Sada kada gledamo kako je politika pomela najuspješnijeg predsjednika Uprave Podravke u zadnjih 25 godina, Zvonimira Mršića, sa stopostotnom sigurnošću možemo konstatirati kako oni koji su ga odlučili smijeniti zapravo uopće ne drže do poslovnih rezultata. Za njih je Mršić istaknuti član SDP-a kojeg je trebalo smaknuti bez obzira na to što je vrlo uspješno restrukturirao Podravku nakon Spicea te ju je, eto, u prošloj godini kroz rast od 15,4 posto doveo do 4,2 milijarde kuna prihoda, uz istodobni rast dobiti 54,7 posto i čak 594 milijuna kuna kapitalnih ulaganja. Bravo, Zvonimire.
No, priča o Mršiću ima i drugu stranu medalje. Čovjeku posebno teško pada to što je i taj superuspješni Mršić u zadnjim danima svojeg mandata pokleknuo pod pritiskom politike. S obzirom na intervjue kakve je davao zadnjih dana, na momente se činilo kako se čak spreman hitno ispisati iz SDP-a i prebaciti u HDZ. Mislimo na vrlo bizarne teze kako je "za razliku od onih koji su prodavali žvakaće" Podravka u devedestima imala više strateške, državne ciljeve. To ognjištarenje vrlo je atipično za jednog hrvatskog poslovnog socijaldemokrata.
Uostalom, Mršić kojeg poznajemo dobro zna da su takve izjave čiste gluposti, pogotovo jer se u jednom trenutku činilo da će upravo on kao 'bivši' političar uspjeti istjerati politiku iz Podravke za sva vremena. I bio je na najboljem putu. Sa sjetom se sjećamo vremena kad smo pisali da je Mršić sistemska greška kad je imenovan u Podravku upravo zato što je uguran u nju zbog svojeg političkog utjecaja, ali nas je ta ista sistemska greška uvjeravala da je on ipak netko drugi, a ne samo lokalni političar koji se politički dokopao Podravke. Čovjeku dođe još teže što je u napadu druge političke opcije Mršić zapravo prihvatio biti sistemska greška, a što se prvenstveno ogledalo kroz gorljive napade na jednog privatnog poduzetnika, Emila Tedeschija. Tu je čak malo pretjerivao tj. išao je čak iznad granice prilagodbe politici državnog utjecaja kakvu ispred HDZ-a provodi ministar Goran Marić.
Nije problem u tome što je Mršić cijelo vrijeme bio gorljivo protiv spajanja s Atlanticom, nego dojam da je iz njega ipak govorio prijezir političara prema privatniku, prema kapitalistu. Možda je danas Atlantic nešto zaduženija kompanija od Podravke, ali kumulativni rast prihoda Atlantica i Podravke u zadnjih 10-15 godina zapravo se ne može uspoređivati. Ti pokazatelji vrlo jednostavno govore da je privatna kompanija (Atlantic) imala puno bolje upravljanje te stoga stabilniji rast nego kompanija koja je bila pod političkim utjecajem (Podravka). I, uzgred rečeno, pri tome je tim Emila Tedeschija vrlo uspješno kontrolirao razinu zaduženosti zahvaljujući inventivnom i proaktivnom odnosu s financijskim sektorom. Zašto Mršić ni u jednom trenutku nije želio sjesti za stol s Tedeschijem i ozbiljno razgovarati o potencijalnim sinergijama kao i modalitetima spajanja ili preuzimanja možda danas ni sam ne zna odgovoriti, a osobna mu se perspektiva nemilosrdno promijenila: u jednom trenutku bio je poslovni capo di tutti capi Podravine, a u drugom politički pijun pometen političkom metlom jer nije član 'prave' političke stranke. Što se tiče Mršića, zaključno valja napomenuti kako je bilo najtužnije to što je Tedeschiju spočitavao što se obogatio na žvakaćim gumama dok su neki ratovali.
Pa što? Uspješnost Tedeschija i njegova tima hrvatski je gospodarski uspjeh. Zaslužio je orden, pogotovo tisuće radnih mjesta koje je stvorio.
Što se tiče novog Mršića u Podravki, nadajmo se da će u startu biti manje sistemska greška nego što je bio Mršić i da će se više truditi ne biti sistemska grešaka nego što se trudio Mršić. A Mršić se trudio baš jako, sve do zadnjih tužnih dana. Nova sistemska greška teško će potući Mršića. On je ljestvicu digao poprilično visoko. Glavna prepreka novoj sistemskoj grešci bit će to što će za ključne poteze vjerojatno morati tražiti političke direktive. Primjerice, ne vjerujemo da će ikad dobiti zeleno za logično spajanje s Atlanticom jer bi u tom slučaju politika napokon izgubila svoj utjecaj.