Andrej Plenković dvanaesti je premijer samostalne Hrvatske, osmi ako izostavimo četiri ratne vlade. Zoran Milanović peti je hrvatski predsjednik. Za usporedbu: Angela Merkel deveta je njemačka kancelarka u razdoblju od 1949. do danas, po trajanju (dosad 14 godina) treća, nakon u demokraciji nedostižnog devetnaestogodišnjeg mandata “oca europskog mirovinskog sustava” Otta von Bismarcka (1871./1890.) i šesnaest kancelarskih godina ujedinitelja Njemačke Helmuta Kohla (1982./1998). Toliko o političkoj stabilnosti.
Prethodnik Angele Merkel, bez čijih reformi Njemačka ne bi bila ono što je danas, socijalni demokrat Gerhard Schröder, bio je njemački kancelar od 1998. do 2005. i u svojem je mandatu surađivao s tri njemačka predsjednika, od kojih je samo jedan bio iz njegove stranke (ovlasti njemačkog predsjednika nešto su manje od ovlasti hrvatskog).
Kada je Schröder preuzimao kancelarsku dužnost, nezaposlenost je u Njemačkoj preskočila 11 posto, a ekonomski rast sveo se na nulu. Europa je u vrijeme njegova prvog, rezultatima mršavog mandata bila u recesiji, zbog čega je uoči reizbora 2002. morao objašnjavati glasačima zašto bi mu trebali povjeriti još jedan mandat. Uvjerio ih je. Sastavio je vladu u koaliciji sa Zelenima i odmah pokrenuo ciklus opsežnih, za Njemačku radikalnih reformi.
Schröder je promijenio Njemačku, ali to ga je stajalo popularnosti u vlastitoj izbornoj bazi. Njegova “Agenda 2010” imala je čvrstu podršku njemačkih konzervativnih stranaka - CDU-a i CSU-a, pa i liberalnih Slobodnih demokrata. Politički zaokret zamjerali su mu njegovi socijalni demokrati (SPD), koji su reforme smatrali skandaloznim i nemoralnim. Dok su liberali i desni centar Schröderove reforme hvalili kao “zakasnjeli, ali jedva dočekan pomak u ekonomskoj i socijalnoj politici države”, sindikati i nezaposleni Schrödera su od tog trenutka smatrali neprijateljem. Sindikalni bunt je eksplodirao.
Što je to, dakle, Schröder napravio, a mi krajem 2015. godine, vjerojatno opravdano, nismo vjerovali da bi u drugom mandatu mogao napraviti Milanović?
Drastično je srezao proračunske troškove usmjerene socijalnoj pomoći. Uveo je porezne olakšice radnicima i korporacijama. Pojednostavio je i značajno omekšao radno zakonodavstvo kako bi omogućio lakše zapošljavanje i otpuštanje radnika. Kreirao program mjera socijalne pomoći kojim je spojio davanja za nezaposlene i siromašne. Skratio je rok trajanja pomoći za nezaposlene. Njegovom reformom predviđen je odlazak u mirovinu sa 67 godina (datum primjene kasnije je pomaknut na siječanj 2029.).
Dogodilo se nešto što ljevica nije predvidjela. Zaposlenost je porasla. Prvo se to, očekivano, dogodilo tamo gdje su se tražili povremeni radnici, čiji je broj odmah eksplodirao. Rad na ugovor postao je norma (iako ne u najvećim proizvodnim pogonima), ali planiranje budućnosti s vremenom je postalo lakše jer novi je zakon omogućavao i brzo pronalaženje novog posla otpuštenima.
Važan detalj: kada su sindikati njemačkih metalaca 2003. krenuli u štrajk, Angela Merkel, iako tada u oporbi, podržala je Schrödera. “To što traže sindikati, uništilo bi radna mjesta”, poručila je. U svojem prvom kancelarskom nastupu pred Bundestagom u studenom 2005., Merkel je ponovila kako “želi osobno zahvaliti kancelaru Schröderu za hrabro i odlučno otvaranje vrata Agendom 2010. koja je Njemačkoj omogućila da svoj sustav prilagodi novom razdoblju”. Do danas je Agenda ostala prepoznata kao najveća reforma u poratnoj Njemačkoj.
Povučemo li paralelu SDP-SPD, što je prilično nategnuto zbog neusporedivosti snage hrvatske ekonomije s njemačkom, zašto reforme poput Schröderovih nije napravila Vlada Zorana Milanovića? Okolnosti su bile slične. Europa je u oba slučaja bila u recesiji, a Hrvatska se našla suočena s neprilagođenošću vlastitog sustava.
Milanović se, za razliku od u prvom mandatu također neuspješnog Schrödera, nije pokazao dovoljno uvjerljivim da se izbori za drugi mandat, vjerojatno i zato što heterogeni sastav Kukuriku koalicije nije bio dorastao borbi s posljedicama globalne recesije. Zašto reforme nije napravila nijedna od prijašnjih hrvatskih vlada? Djelomično zbog toga što su stope rasta u Račanovo vrijeme bile solidne, a prvi mandat Ive Sanadera prošao je u znaku globalnog i globalizacijskog procvata. Ostalo je na savjesti tadašnjih hrvatskih političara koji su znali da rast ne može biti održiv bez reforme sustava. Za razliku od Schrödera, oni nisu napravili gotovo nijedan korak u smjeru modernizacije države, iako je Njemačka i prije Schrödera bila daleko modernija država od Hrvatske.
Otvara li se izabranim partnerstvom Milanovića i Plenkovića prostor za modernizaciju Hrvatske? Možda, iako je rok trajanja njihove suradnje zasad ograničen do rujanskih izbora koji će odrediti budući sastav Sabora, ali i odlučiti o sudbini Plenkovićeve vlade. Zasad, riječ je o okladi visokog rizika. I Milanović i Plenković politički su zreliji nego što su u pretkriznom razdoblju bili njihovi prethodnici. Kohabitacija će možda biti tvrda, kakvu, prije svega zbog mira u stranci, najavljuje Plenković, ali dvojac na čelu države povezuje zajednički set europskih vrijednosti, kao i želja za izgradnjom nove, moderne građanske Hrvatske. Rujanski izbori pokazat će ima li u domaćoj izbornoj bazi političke volje da se te promjene zaista i dogode.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....