KOMENTAR JELENE LOVRIĆ

Misterij: Hrvati žele drukčiju vlast, ali samo trećina njih i izbore

Rezultati CRO Demoskop istraživanja ne govore samo o šizofrenosti hrvatske političke situacije, već i o dubokoj depresiji nacije i nevjerovanju u izbore
 Goran Mehkek / Cropix

Zoran Milanović na prvi pogled može biti zadovoljan. Unatoč svemu, unatoč lošim pokazateljima njegove Vlade i golemom nezadovoljstvu javnosti, samo trećina građana Hrvatske želi prijevremene izbore. Što bi premijer mogao shvatiti kao potvrdu svog, neki dan verbaliziranog stava da je Kukuriku koalicija dobila mandat od četiri godine i ima ga pravo odraditi do kraja.

Ali, kako nisku podršku prijevremenom izlasku na birališta pomiriti s podatkom da istodobno dvije trećine građana više nema povjerenja u aktualnu Vladu? Prilično je nelogično da se većina izjašnjava protiv Vladine politike, ali samo polovica nazadovoljnika priziva izbore kao legalan instrument za promjenu vlasti. Citirani rezultati najnovijeg CRO Demoskop istraživanja ne govore samo o šizofrenosti hrvatske političke situacije. Govore o dubokoj depresiji nacije i nevjerovanju da izlaz treba tražiti u izborima i smjeni vlasti.

Što znači da Hrvati ili ne vide alternativu sadašnjoj nezadovoljavajućoj Vladi. Ili generalno nemaju povjerenja u političku elitu zemlje. Ili više ne vjeruju u demokraciju i njene progresivne potencijale.

Vjerojatno sve pomalo. Jer, demokratski izbori nisu rezultirali boljom vlašću. Animozitet javnosti prema političkoj klasi općenito je golem, možda nikad veći nego danas. Nezadovoljstvo SDP-om nije pomoglo HDZ-u. Premda je vladajuća koalicija razočarala, pa i revoltira građane, opozicija od toga nije profitirala. Zato slabu podršku opciji prijevremenog izlaska na birališta ne treba tumačiti kao izraz prihvaćenosti aktualne vlasti, nego više kao izraz uvjerenja da izbori neće donijeti željeno rješenje, odnosno da Hrvatska nema izbora. To je razlog zašto i HDZ-ovo povremeno poluglasno spominjanje prijevremenih izbora nema odjeka. Jer, kad Tomislav Karamarko nešto o tome i promrsi, to prije svega zvuči kao zagovaranje scenarija “sjaši Kurta...”. Što široka publika akceptira kao mogućnost prelaska s kljuseta na magare.

Ali, to ne znači da prijevremenih izbora neće biti. Hoće li Milanovićeva ekipa odraditi mandat do kraja, odlučit će sama. Ne mislimo pritom na činjenicu da vladajući uvijek određuju vrijeme izbora. Mislimo na to da će Vlada svojim ponašanjem diktirati termin izbora. Hoće li oni biti u redovitom roku, ne zavisi od Milanovićevih deklaracija.

To prije svega zavisi od toga što aktualna vlast u međuvremenu namjerava raditi. Kukuriku ima pravo na četiri godine, ali pod određenim uvjetima. Građani su im dali mandat, ali i oni su na izborima preuzeli neke obveze. Svaki se dogovor može otkazati, pa i birači imaju pravo na prijevremeno otkazivanje izbornog dogovora s vlašću, ako se osjećaju iznevjereni.

Bude li Vlada preostalo vrijeme trošila kao i dosad, neproduktivno, uzalud, ništa efikasno ne mijenjajući, onda su izbori bolje i poštenije rješenje.

Premda je momentum za potrebnu rekonstukciju Vlade definitivno propušten, premda je u drugom dijelu mandata teško očekivati promjenu stila vladanja, još manje reformske poteze kakvi se od Vlade zahtijevaju i kakvi su Hrvatskoj uvjet preživljavanja, u godinu i pol do redovitih izbora ipak se još mnogo toga može uraditi.

Riječ je o relativno ozbiljnoj količini vremena koja se ne smije ne iskoristiti. Previše je već godina profućkano. Ima li aktualna Vlada bilo kakvih izgleda, pokazat će već rezultati europskih izbora u svibnju. Ako ih izgubi, Milanović definitivno odlazi luzerskim putem. Bude li Kukuriku lista ipak uspješnija od HDZ-ove, kupit će novu šansu.

Protiv Vlade i njenog opstanka rade katastrofalni ekonomski i socijalni pokazatelji. S novim rezovima koje nameće Bruxelles situacija može postati još eksplozivnija. Ruiniranju vlasti, a ne njenom stabiliziranju vode i korupcijske afere koje ovih dana tresu SDP. Lako je moguće da će njihovo rasplitanje dotaći još neke važne ljude iz vrha vladajuće stranke i Vlade. Takve udare - dubinu kojih je u ovom trenutku nemoguće predvidjeti, ali zloslutni se huk prilično dobro čuje - teško je sanirati. Pogotovo je to nemoguće na način na koji Milanović pokušava pokrpati afere Sabo i Merzel. Umjesto kontrole i smanjivanja štete, njegova se momčad pokazuje dezorijentiranom i neuračunljivom. Kao da su je korupcijski skandali bacili u fazu potpunog rasula.

Nije nemoguće da će poticaj za prijevremene izbore doći izvana. Iz Europske komisije. Na tu opciju svakako valja računati. Kad se najesen u Bruxellesu uspostavi nova arhitektura EU vlasti, na dnevni bi red trebalo doći i fokusiranje na Hrvatsku, kao ekonomski vrlo problematičnu zemlju. U tom pogledu europski bi moderatori mogli iskoristiti raspoloženje domaće javnosti koja jako navija za formiranje ekspertne vlade. Na takvim intencijama, refleksu činjenice da Hrvatskom sada upravlja dokazano nesposoban i prilično nekompetentan ministarski kor, mogla bi se graditi ideja o nekakvoj vrsti tehničke vlade.

Premijer Milanović ništa neće postići verglanjem sve praznije fraze da je njegova ekipa bolja od HDZ-ove. Kao što s kontra strane Tomislav Karamarko, pretendent na premijersku funkciju, svojom patetičnom izjavom o vlastitom mesijanskom poslanju - on je kao pozvan “spašavati domovinu” - kvazidomoljubnom floskulom pokušava prikriti hendikepe u ekonomskim i liderskim kapacitetima.

Umjesto povjerenja, šef vladajuće i šef glavne opozicijske stranke svojom retorikom samo proizvode nepovjerenje, rezerviran, distanciran i razočaranosti pun odnos javnosti prema politici općenito.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:04