TVRDOGLAVE ČINJENICE

Ministar koji nas stalno uvjerava da smo svoje najbolje trenutke već proživjeli

Na fotografiji: Damir Krstičević
 Ronald Goršić / CROPIX

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević već je pretrpio popriličnu porciju medijskih batina zbog izjave da je “Domovinski rat nešto najbolje” što se Hrvatskoj dogodilo. Jasno je i zašto. Ideja da se jedan ratni sukob - koji je rezultirao golemim tragedijama, gubitkom ljudskih života i uništenjem - prezentira kao veličanstveni generator tobožnjeg nacionalnog jedinstva i samopouzdanja, u najmanju ruku, može biti pokazatelj ozbiljne intelektualne i empatijske nedostatnosti njezina autora. Ipak, kad se takva teza javno iznosi dogmatički kruto te u jeku službene svečanosti obilježavanja nacionalnog praznika - kao što to čini spomenuti ministar - teško se oteti dojmu da je riječ o institucionaliziranoj formi fanatizma. Posljedice su dalekosežne. Poput krvavog rata nametnutog od strane Miloševićeve velikosrpske politike, sutra bi, primjerice, Hrvatsku mogla pogoditi neka ozbiljna prirodna nepogoda - potres, velike poplave ili katastrofični požari. Za vjerovati je da bi i takva nedaća izazvala mobilizaciju, koordinirano djelovanje i solidarnost hrvatskih građana. Bismo li tridesetak godina poslije dostojanstveno tugovanje za nastradalima zamijenili neukusnim veličanjem potresa koji nas je “ujedinio i pokazao da, kad smo zajedno, imamo zajednički cilj, nema toga što ne možemo napraviti”? Ipak, Krstičevićev ispad nije pojedinačan incident, nego tek djelić mozaika nostalgije prema devedesetima koji se posljednjih godina konstruira u javnom imaginariju. “Dani ponosa i slave”, “vrijeme kad smo bili složni”, “herojsko doba” i slični slogani već dulje dominiraju raspravama o usporedbi devedesetih i aktualnog trenutka u Hrvatskoj. Takva nostalgija nije ništa novo, ni čudno.

Proces je to koji se temelji na pojavi koju psiholozi nazivaju “optimizmom pamćenja”, a zbog koje su ljudi skloniji pamćenju onih događaja i uspomena koji su ih usrećili. Takve uspomene, dakako, dobivaju na snazi u trenucima kad je sadašnjost tmurna, a budućnost neizvjesna. Na temelju istog takvog principa godinama je među hrvatskim građanima bilo snažno ukorijenjeno uvjerenje da je životni standard u Jugoslaviji bio bolji nego u Hrvatskoj, potpuno zanemarujući ozbiljne ekonomske probleme koji su u to vrijeme postojali, česte nestašice i najosnovnijih proizvoda te općeniti deficit osobnih sloboda. Po istom principu, dominantna sjećanja na devedesete sad su ona na optimistične trenutke stvaranja nove države i ratne pobjede. Taj model Krstičević je samo doveo do svoje bizarne krajnosti, veličajući rat kao takav. Ipak, problem s kolektiviziranjem nostalgije u tome je da se radi o nužno isključujućem procesu. Tvrdnju da se bolje živjelo u Jugoslaviji nikad neće moći prihvatiti netko tko je tada - primjerice - zbog svojih političkih uvjerenja bio lišen osnovnih građanskih prava ili slobode. Analogno, niti narativ o “slavnim devedesetima” nikad neće biti prihvatljiv onima s negativnim iskustvom života u tom razdoblju. Nažalost, aktualna dominantna društveno-politička doktrina - čiji je Krstičević prvoborac - ne staje na pokušajima manipuliranja emocijama građana, nego otvoreno zagovara povratak društvenih odnosa na pozicije iz devedesetih. Trenutak je pogodan jer od ove godine biračko pravo stječu građani rođeni u novom mileniju - generacije odrasle na umjetno konstruiranim mitovima devedesetih, bez mnogih resursa potrebnih za njihovo kritičko promišljanje. Jasno, nije ni potrebno naglašavati kakav sentiment takve težnje izazivaju među onima koji su devedesetih bili izloženi represiji zbog svoje nacionalnosti, vjerskog ili seksualnog opredjeljenja, kod onih koji su već jednom nastradali kao žrtve ortačke tranzicije nacionalne ekonomije ili, zapravo, svima koji ne žele da se hrvatsko društvo razvija u smjeru novog jačanja kolektivizma nauštrb individualnih sloboda. Upravo zato, danas je Hrvatskoj nasušno potrebna efikasna politička snaga koja će zastupati progresivne vrijednosti.

Nažalost, pojam “progresivnosti” na ovdašnjoj je političkoj sceni zbog čestih zlouporaba i pogrešnih uporaba poprilično derogiran i sveden na banalnu razinu sinonima za ono što se kolokvijalno smatra “lijevim politikama”. Ipak, nova i autentična progresivna politika ne bi se trebala identificirati u kontekstu zastarjelih blokovskih podjela, nego principijelno afirmirati razvoj kao ključnu kvalitetu društva u kojem živimo, neumorno podsjećati na utjecaj koji je taj razvoj u prošlosti imao na naše živote te kontinuirano osvještavati spoznaju da plodove tog razvoja valja njegovati. Kao što i primjer Damira Krstičevića pokazuje, dosege napretka nikad ne smije uzimati zdravo za gotovo, a da bi preživio ugrozu koja mu permanentno prijeti, stalno mora biti rekonceptualiziran, osmišljavan i ojačavan. Promjena koju donosi inkrementalni razvoj neće prebrisati crne mrlje naše prošlosti, ali će osigurati da ih ne prenosimo budućim generacijama. Kakva god bila nacionalna suglasnost koju tražimo, nikad je nećemo postići zazivajući ponavljanje prošlosti, nego jedino u budućnosti vjerovanjem da nam se naši najbolji trenuci tek trebaju dogoditi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 06:52