MILJENKO JERGOVIĆ 'Eternaut' ne objašnjava što se svijetu događalo u proljeće 2020. Ali je ključ za objašnjenje onoga što bi se tek moglo dogoditi

Vjerojatno najsramotniji događaj u svjetskoj sportskoj povijesti, a sigurno najsramotniji u brojnim sramotama ispunjenoj povijesti nogometa, činjenica je održavanja Svjetskog prvenstva u Argentini 1978. U vrijeme krvave vojno-fašističke diktature generala Jorgea Rafaela Videle, tokom koje su, uz prešutni blagoslov katoličkog crkvenog vrha, nestale desetine tisuća ljudi, ljevičara, građanskih aktivista, umjetnika i intelektualaca, ali i onih svećenika koji su odbili služiti diktaturi, u Argentini je svjetska nogometna elita odigravala svoje prvenstvo.

Među nestalima tada je već godinu dana bio Héctor Germán Oesterheld, novinar, pisac, izdavač i strip scenarist. Nestat će, i nikad neće biti pronađene, i njegove dvije kćeri i zetovi. Oesterheld je bio njemačko-baskijskog podrijetla, od sredine pedesetih lijevo angažirani intelektualac, a s crtačem Franciscom Solanom Lópezom bio je autor serijala “Eternaut”, koji je izlazio od 1957, postavši najpopularniji strip u argentinskoj kulturnoj povijesti.

Kreiran i crtan u duhu sindikalnog američkog stripa, ta naučnofantastična distopija u kojoj se obični porodični ljudi, civili i znanstvenici, pretvaraju u junake na kojima je ne samo spas Buenos Airesa i Argentine, nego i majčice Zemlje, izdaleka je, samo izdaleka, podsjećala na Flasha Gordona i njegove žanrovske srodnike, ali je “Eternaut” bio puno ozbiljnija i slojevitija priča, koja se, malo-pomalo, nakon žanrovski čvrsto postavljenog uvoda pretvarala u zbilja veličanstvenu antropološku i političku alegoriju, neusporedivu po širini zahvata.

U vrijeme kada je “Eternaut” počeo izlaziti, na vlasti je vojna hunta generala Pedra Eugenija Aramburua, nasljednika generala Eduarda Lonardija, koji je vojnim pučem zbacio populističku, ali demokratski izabranu vlast prethodnog pučista, karizmatičnog generala Juana Dominga Peróna. Premda je takvo društveno iskustvo sasvim neusporedivo s iskustvima europskih povijesti, ono o čemu pripovijedaju Oesterheld i Solano López, pokazat će se mnogo kasnije, veoma nam je blisko.

Naime, “Eternaut” će stići do Europe, i to najprije preko talijanskog prijevoda, 1982, da bi 2015. bio preveden na engleski, što će mu godinu kasnije donijeti i Nagradu Willa Eisnera. Bit će to zbilja rijetka prilika da se ime nagrađenih tako savršeno pogodi s imenom onoga po kome je nagrada nazvana. Iste 2015, zahvaljujući Marku Šunjiću i Fibri, “Eternaut” je, u dva toma, prvi put objavljen i u Hrvatskoj. Tri godine kasnije slijedi novo, jednotomno izdanje.

Priča ovako započinje: jedne hladne zimske noći strip scenaristu se, dok je za poslom, s druge strane radnoga stola kao duh prikaže nepoznati muškarac, i započinje priču, koja iz vremenske perspektive strip scenarista tek treba da se dogodi, dok se iz perspektive nepoznatog već dogodila. Raskorak između njihovih vremena predstavlja okvir “Eternauta”, ali i okvir same alegorije, i svojevrsni je, krajnje pesimistički postavljen, nalog za akciju.

Neznančeva priča otpočinje u njegovom obiteljskom domu, gdje živi sa ženom i malom kćeri, gdje jedne večeri dočekuje trojicu prijatelja na redovitu kartašku igru. Na radiju upravo teče uznemirujući izvještaj o američkim atomskim probama i o oblaku radioaktivnih čestica koji s e kreće prema gradu.

Nestaje struje, ljudi se dižu od stola, gledaju kroz prozor, i vide kako pada neki čudan fluorescentni snijeg. Pomisle da to propadiva iz onoga radioaktivnog oblaka. Ali nije to. Zavladala je mukla tišina, nestalo je radijskog programa, na ulici, to vide kroz prozore, leže mrtvi ljudi. Da je radioaktivnost, prošla bi kroz tanka prozorska stakla.

Znanstvenik Favalli, sredovječni, preuhranjen muškarac s brkovima i naočalama - na neki način glavni junak Oesterheldove i Solano Lópezove sage - služeći se jednostavnom logikom objašnjava prijateljima što se vjerojatno dogodilo, i projektira zaštitna odijela s kojima će izaći iz kuće, u istraživanje svijeta.

Na to dugo vrijeme zatvorenosti u kući, kada treba odlaziti van u potragu za hranom, a onda i za preživjelima, snažno će me podsjetiti već sam početak izolacije pod covidom-19, pa ću u “Eternautu” tražiti i naći kriznu lektiru, koja ne samo da će mi pomoći da refikcionaliziram epidemiju iz kasne zime i proljeća 2020, nego ću u njoj nalaziti mnoga objašnjenja ljudskih postupaka i ponašanja unutar grupe.

Nakon što u priručnim zaštitnim odijelima i s maskama bez kojih bi stradali od smrtonosne fluorescentne tvari izađu van, Favalli će i drugovi shvatiti da su se našli unutar gotovo nezamislive, izvanpovijesne katastrofe. U Buenos Airesu je nestalo ljudi, skoro svi su pomoreni, a pomoren je, možda, i ostatak svijeta. Preživjeli, to će prvo s užasom shvatiti, jedni su drugima smrtni neprijatelji.

Jer onog trenutka kada nestane zajednice, kad nestane republike, koja služi tome da zaštiti svakog pojedinca, ili kada ljudi nakon neke velike katastrofe izgube međusobnu institucionalnu vezu, posredovanu zakonima ili idealima republike, nastupa smrtno neprijateljstvo. Čovjek je, po svojoj prirodi, i u dobrom i u lošem smislu, osamljen, na drugog čovjeka ostrvljen stvor. To je prva jasna politička poruka “Eternauta”, subverzivna prema diktaturi i zajednici pod diktaturom.

Zemlja je napadnuta. Napadači su, međutim, nevidljivi. Oni su neka distancirana, izvanzemaljska inteligencija, uglavnom naprednija od ljudske inteligencije. U osvajanju zemlje napadači se služe porobljenim življem sa Zemlje i s drugih planeta: kornjašima, koji su nalik na velike bubašvabe, i osim što nemaju inicijativu, nisu ni pametni; ljudima, Zemljanima, koji su pomoću dirigiranih lokatora - koji pomalo podsjećaju na Plenković-Božinovićeve mobitele, preko kojih bi se kontrolirali tobože infekcijski suspektni - pretvoreni u robote i lišeni vlastite volje; gurbama, nekoliko desetina tona teškim sveuništavajućim stvorenjima, koja također djeluju na daljinski pogon. A cijelom tom ordijom upravljaju ruke.

Ruke su, pak, humanoidna, inteligentna i u osnovi vrlo blaga, mnogoprsta stvorenja, koja su njihovi gospodari porobili tako što su po rođenju svakome ugradili ubilačku žlijezdu straha. Kad neki ruka osjeti strah, započinje njegovo umiranje. A strah će naravno, kao što to i kod ljudi biva, osjetiti kada se suprotstavi gospodaru, ili kada ga ugrozi neprijatelj. Sluga, dok god je savršen, ne osjeća nikakav strah.

Alegorija je pripovijest u kojoj se umjesto onog što se zaista želi reći, kazuje nešto drugo, kroz što je, međutim, jasno sadržana pouka o onome što je ostalo neizrečeno. Alegorijom se izriče ono što se, uslijed zabrane, ne smije reći, ali i ono što mnogo jasnijim i obuhvatnijim postaje ako se ne izrekne na direktan način. Alegorija uvijek zahvaća šira i dublja značenja, širi smisao, veću priču, od onoga što je direktno izrečeno.

Pa kada Oesterheld i Solano López izlažu potresnu priču o rukama, kao alegoriju o svim onim dobrim i plemenitim ljudima koje njihov strah priječi ne samo u tome da se suprotstave diktaturi i logici neprestane opsade, nego ih njihov strah navodi da aktivno služe zlu, oni nalaze razumijevanje za njih, u njima vide najveće žrtve diktature, i svijetu nude opće razumijevanje i konačno pomirenje.

To je nešto što nikada nećemo naći u djelima angažiranih europskih lijevih umjetnika, pripovjedača i aktivista u pripovijedanju. I taj je neočekivani višak razumijevanja i empatije možda upravo ona najsubverzivnija crta ionako krajnje subverzivnog “Eternauta”. Prvo što obično uslijedi na spomen Oesterheldova stradanja pod Videlinom diktaturom jest strip o Che Guevari. Krivo, jer je “Eternaut” njegovo temeljno djelo i njegov osnovni krimen prema diktaturi, a u “Eternautu”, kao velikoj alegoriji propasti društva, najotrovnija po diktatorski režim mala je alegorija o rukama, o ljudima kojima je pri rođenju ugrađena smrtonosna žlijezda straha.

“Eternaut” ne objašnjava što se svijetu događalo u proljeće 2020. Ali je ključ za objašnjenje onoga što bi se tek moglo dogoditi. Ili onoga od čega smo strahovali. Alegorija je stilska figura vječnog stvaranja svijeta. Ona često nastaje sama od sebe, tako što se u protoku vremena i ljudske povijesti neka davno napisana ili ispričana priča pretvara u alegoriju nečega što će se tek zbiti. Prošlost je često alegorija budućnosti. Nogometno prvenstvo u Argentini 1978. alegorija je nečega strašnog što će se svijetu dogoditi u budućnosti.