Ako se netko uhvati pisanja povijesti najvećih hrvatskih sportskih legendi, u toj će knjizi pod slovom D zasigurno biti Nikola Dragaš. Trostruki svjetski prvak u kuglanju (Split 1972., Eppelheim 1974., Beč 1976.) tih je godina bio najbolji kuglač u svijetu. Njegova je popularnost bila nemjerljiva s današnjom popularnosti sportaša. Tada se nisu organizirali svečani dočeci na trgu nego spontana okupljanja radnih ljudi, građana i omladine na Glavnom kolodvoru ili u zračnoj luci Pleso. Svjetskog prvaka su nosili na rukama, kao i legendarnog Matu Parlova, kajakaša Matiju Ljubeka ili Krešu Ćosića.
No, bio je tada još jedan Nikola popularan kao Dragaš. Prezivao se Plećaš i bio je vođa košarkaša Cibone. Obojica su po novinarima prekršteni u “Sveti Nikola”. Dragaš bujne kuštrave kose, Plećaš gustog mrkog brka. Njih dvojica svake se godine sreću u ulici pjesnika, Kranjčevićevoj 2 u Zagrebu, gdje je smještena kuglana KK Medveščak i uz nju restoran koji vodi Nikola Dragaš. Povod je akcija “Kuglom protiv pušenja” koja se uz potporu grada Zagreba održava 18. i 19. travnja.
U kuglanu smo došli u utorak na razgovor s Nikolom Dragašem i u potrazi za knjigom o kuglačkom klubu Medveščak koju je u povodu pedesete obljetnice kluba napisao Jovan Kosijer. Nismo ni sumnali da će Kosijerovom vrsnom sportskom novinarskom peru promaknuti bilo kakav detalj iz rada kluba, ali iznenađenje je bio Dragašev zapis o svom životnom putu.
Prve cipele četiri broja veće
Dječak odrastao u Zemuniku Donjem uz majku koja je ostala udovica poginulog partizana imao je težak životni put.
- Bili smo možda najveća sirotinja u Zemuniku Donjem. Majka je radila sve nadničarske poslove da bi me prehranila i školovala. Kada sam krenuo u školu, morali su me, zbog rudlave kose, ošišati na nulericu i ostrugati tabane zbog kože koja je bila debela jer sam stalno hodao bos. Na zimu majka mi je kupila prve cipele i kod postolara tražila četiri broja veće da ih mogu duže nositi. Stavljao sam vunu u prednji dio i cipele su dugo izdržale - priča Nikola, koji je u to doba čuvao ovce.
Tada mu se, kako kaže, počeo razvijati talent za preciznost i pogađanje. Hodajući još četveronoške, gađao je kamenjem kokoši i imao dosta uspjeha. Kao dječak igrao je na buče i ploče i kada je jednom na boćalištu ispred lokalne birtije zamijenio rođaka Luku i pobjedio starije boćare, dali su mu nadimak “Bućan”.
Godine su prolazile i Nikola se pripremao na odlazak u Zagreb. Mama Kata kupila mu je odijelo i otpratila ga iz Zadra na brod do Rijeke odakle je vlakom stigao u Zagreb. 25. kolovoza 1958. “Bućan” s Glavnog kolodvora odlazi u Đački dom u Vlaškoj i upisuje Školu učenika u privredi. I dalje se bavi sportom, nadaren je za nogomet i kuglanje, a u dvoumljenju jednog je dana otišao na kuglanu u Vlaškoj i ostao zauvijek zaljubljen u kuglu.
Ta magična sportska igra koja je istjerana iz gostionica i postala sport potpuno je okupirala Dragaša. I nakon treninga on je trenirao i dolazio kada su čistačice govorile: “Evo opet ovog dosadnog kuštravog malog”.
Mali je kuštravac u međuvremenu završio zanat i počeo raditi u Kožaplastici, koja je u ono doba bila dobra firma i imala dućane po centru grada. Čak i pauzu između dvije smjene Nikola je koristio za usavršavanje u slijetanju kugle na stazu.
Desna noga naprijed
Kuglanje je, da se mene pita, jedan poprilično kaubojski sport. Revolveraš sa samo jednim metkom bori se protiv devet suparnika. Čunjevi su: glavni, car, dame i seljak lijevi i desni. Ova dva seljaka u krajnjim su kutovima i ako oni nakon razbijanja ostanu kao “krezumica”, gotovo ih je nemoguće pogoditi. No, i to se ponekad događa.
- Treba imati ono što ja zovem čista glava. Uz izvanrednu fizičku pripremljenost, talent i znanje, ključna može biti psihološka stabilnost. Omjer talenta i rada? Teško mi je odgovoriti... neki će se naljutiti. Da se vratim, ako je netko pod stresom, ovisan o kocki, drogi ili alkoholu ili, što ja znam, sumnja da ga žena vara, taj ne može biti koncetriran. Sjećam se kada sam izlazio na staze na Svjetskom prvenstvu u njemačkom Eppelheimu 1974. Pet tisuća njihovih navijača me dočekalo zviždukom, ali ja sam bio toliko koncentriran i da me netko u tom trenutku pitao kako mi se zvao otac, ne bih mu znao odgovoriti - govori Nikola dok zajedno bacamo kugle u ulici pjesnika.
Nezagrijan nije se baš proslavio, a nisam ni ja bio loš ako se računaju odbijanci od mantinele. Teška je ta kugla pa smo prešli u kafić gdje slijedi nastavak priče iz Eppelheima.
- Svaki put kada bih izašao na stazu, dvorana bi se prolomila od zvižduka. Uvijek sam imao posebnu inspiraciju kada sam kuglao u Njemačkoj jer sam dijete palog borca. To sam prvenstvo iskoristio za predstavljanje kombinacije igre lijevog i desnog “loha”. To vam je strana na kojoj se gađa čunj najbliži srednjem. Zbunio sam protivnike i uvjerljio osvojio naslov. Naših 300 navijača bilo je glasnije od njih svih - navodi Nikola, koji je poznat po tome što kod gađanja drži desnu nogu naprijed, a 90 posto kuglača lijevu.
Ostao trgovački poslovođa
U kuglanju, kao i svakom sportu, ima i trzavica, način na koji se može dekoncentrirati protivnika. Taj sport, koji je nekada bio u modi kao prošlih godina skijanje, sada je na marginama. Nekada su u Zagrebu bile 144 kuglačke staze, danas ih je 40. Kada je Dragaš osvojio tri svjetska prvenstva, od države je kao vrhunski sportaš dobio kuću, poslovni prostor i stipendiju od 2000 maraka koja je tada bila tri prosječne plaće.
Ipak, na povratku je i dalje radio kao trgovački poslovođa u Kožaplastici gdje bi iznad dućana ovjesili natpis “Ovdje radi svjetski prvak”. Kupci bi dolazili stisnuti ruku prvaku, pa i kupili neki komad tepisona koji im ne treba, ali nek se nađe. Naravno da je sve te dućane prožvakala privatizacija. Davno prije toga, na vrhuncu slave, Nikola je nakon prvenstva od gradonačelnika Eppelheima dobio ponudu da pređe u njihov profesionalni klub.
- Nudili su mi 100.000 maraka, kada je mercedes stajao 18.000, plus mjesečnu plaća od 5000 maraka i besplatan smještaj za cijelu obitelj. Nisam htio, nekako sam mislio da sam potrebniji ovdje - priča Dragaš.
I pokazalo se da je u pravu. Za vrijeme rata krenuo je s humanitarnim radom. Prvo je organizirao smještaj izbjeglih obitelji kuglača iz Slavonije i za troškove u hotelu Laguna napravio nekoliko turnira. U svom rodnom Zemuniku Donjem donirao je opremu za obnovljenu školu, opremu za vojsku, a za crkvu i kupnju kipa Kraljice mira igrao je turnire po Njemačkoj.
Ravnopravan i danas
Nedavno je Dragaš u Vinkovcima igrao i humanitarni turnir za kuglača Dragu Vučića koji je prije tri godine preminuo na kuglačkoj stazi.
Nikola sve to stigne zahvaljujući, kako ističe, potpori obitelji i žene Mare. Ne znam kako ta gospođa može istrpjeti to što on i danas u 65. godini života i dalje aktivno kugla za Medveščak. I sada se, kaže, ravnopravno nosi s nekim reprezentativcima koji bi mu mogli biti unuci.
- Što je kuglanje za mene? Ljubav. A kugla? Kugla je sredstvo da se dođe do te ljubavi - rekao nam je na rastanku još uvijek kuštravi Nikola.
- A di si ti mali poša? - zaustavi me ona.
- U kuglanu - odgovorim joj.
- Nema danas kuglanja, danas ovdje igra svjetski prvak. Idi ća.
- Pa ja sam taj svjetski prvak.
- Ma nisi ti ni za ovce čuvat - reče odmjerivši me. Kasnije su došli organizatori i objasnili joj tko sam, ona se ispričavala, ali eto, to je ta predrasuda koju su ljudi uvijek imali da svjetski prvak u kuglanju mora biti grmalj.
Zlatko Šimić
No, bio je tada još jedan Nikola popularan kao Dragaš. Prezivao se Plećaš i bio je vođa košarkaša Cibone. Obojica su po novinarima prekršteni u “Sveti Nikola”. Dragaš bujne kuštrave kose, Plećaš gustog mrkog brka. Njih dvojica svake se godine sreću u ulici pjesnika, Kranjčevićevoj 2 u Zagrebu, gdje je smještena kuglana KK Medveščak i uz nju restoran koji vodi Nikola Dragaš. Povod je akcija “Kuglom protiv pušenja” koja se uz potporu grada Zagreba održava 18. i 19. travnja.
U kuglanu smo došli u utorak na razgovor s Nikolom Dragašem i u potrazi za knjigom o kuglačkom klubu Medveščak koju je u povodu pedesete obljetnice kluba napisao Jovan Kosijer. Nismo ni sumnali da će Kosijerovom vrsnom sportskom novinarskom peru promaknuti bilo kakav detalj iz rada kluba, ali iznenađenje je bio Dragašev zapis o svom životnom putu.
Prve cipele četiri broja veće
Dječak odrastao u Zemuniku Donjem uz majku koja je ostala udovica poginulog partizana imao je težak životni put.
- Bili smo možda najveća sirotinja u Zemuniku Donjem. Majka je radila sve nadničarske poslove da bi me prehranila i školovala. Kada sam krenuo u školu, morali su me, zbog rudlave kose, ošišati na nulericu i ostrugati tabane zbog kože koja je bila debela jer sam stalno hodao bos. Na zimu majka mi je kupila prve cipele i kod postolara tražila četiri broja veće da ih mogu duže nositi. Stavljao sam vunu u prednji dio i cipele su dugo izdržale - priča Nikola, koji je u to doba čuvao ovce.
Tada mu se, kako kaže, počeo razvijati talent za preciznost i pogađanje. Hodajući još četveronoške, gađao je kamenjem kokoši i imao dosta uspjeha. Kao dječak igrao je na buče i ploče i kada je jednom na boćalištu ispred lokalne birtije zamijenio rođaka Luku i pobjedio starije boćare, dali su mu nadimak “Bućan”.
Godine su prolazile i Nikola se pripremao na odlazak u Zagreb. Mama Kata kupila mu je odijelo i otpratila ga iz Zadra na brod do Rijeke odakle je vlakom stigao u Zagreb. 25. kolovoza 1958. “Bućan” s Glavnog kolodvora odlazi u Đački dom u Vlaškoj i upisuje Školu učenika u privredi. I dalje se bavi sportom, nadaren je za nogomet i kuglanje, a u dvoumljenju jednog je dana otišao na kuglanu u Vlaškoj i ostao zauvijek zaljubljen u kuglu.
Ta magična sportska igra koja je istjerana iz gostionica i postala sport potpuno je okupirala Dragaša. I nakon treninga on je trenirao i dolazio kada su čistačice govorile: “Evo opet ovog dosadnog kuštravog malog”.
Mali je kuštravac u međuvremenu završio zanat i počeo raditi u Kožaplastici, koja je u ono doba bila dobra firma i imala dućane po centru grada. Čak i pauzu između dvije smjene Nikola je koristio za usavršavanje u slijetanju kugle na stazu.
Desna noga naprijed
Kuglanje je, da se mene pita, jedan poprilično kaubojski sport. Revolveraš sa samo jednim metkom bori se protiv devet suparnika. Čunjevi su: glavni, car, dame i seljak lijevi i desni. Ova dva seljaka u krajnjim su kutovima i ako oni nakon razbijanja ostanu kao “krezumica”, gotovo ih je nemoguće pogoditi. No, i to se ponekad događa.
- Treba imati ono što ja zovem čista glava. Uz izvanrednu fizičku pripremljenost, talent i znanje, ključna može biti psihološka stabilnost. Omjer talenta i rada? Teško mi je odgovoriti... neki će se naljutiti. Da se vratim, ako je netko pod stresom, ovisan o kocki, drogi ili alkoholu ili, što ja znam, sumnja da ga žena vara, taj ne može biti koncetriran. Sjećam se kada sam izlazio na staze na Svjetskom prvenstvu u njemačkom Eppelheimu 1974. Pet tisuća njihovih navijača me dočekalo zviždukom, ali ja sam bio toliko koncentriran i da me netko u tom trenutku pitao kako mi se zvao otac, ne bih mu znao odgovoriti - govori Nikola dok zajedno bacamo kugle u ulici pjesnika.
Nezagrijan nije se baš proslavio, a nisam ni ja bio loš ako se računaju odbijanci od mantinele. Teška je ta kugla pa smo prešli u kafić gdje slijedi nastavak priče iz Eppelheima.
- Svaki put kada bih izašao na stazu, dvorana bi se prolomila od zvižduka. Uvijek sam imao posebnu inspiraciju kada sam kuglao u Njemačkoj jer sam dijete palog borca. To sam prvenstvo iskoristio za predstavljanje kombinacije igre lijevog i desnog “loha”. To vam je strana na kojoj se gađa čunj najbliži srednjem. Zbunio sam protivnike i uvjerljio osvojio naslov. Naših 300 navijača bilo je glasnije od njih svih - navodi Nikola, koji je poznat po tome što kod gađanja drži desnu nogu naprijed, a 90 posto kuglača lijevu.
Ostao trgovački poslovođa
U kuglanju, kao i svakom sportu, ima i trzavica, način na koji se može dekoncentrirati protivnika. Taj sport, koji je nekada bio u modi kao prošlih godina skijanje, sada je na marginama. Nekada su u Zagrebu bile 144 kuglačke staze, danas ih je 40. Kada je Dragaš osvojio tri svjetska prvenstva, od države je kao vrhunski sportaš dobio kuću, poslovni prostor i stipendiju od 2000 maraka koja je tada bila tri prosječne plaće.
Ipak, na povratku je i dalje radio kao trgovački poslovođa u Kožaplastici gdje bi iznad dućana ovjesili natpis “Ovdje radi svjetski prvak”. Kupci bi dolazili stisnuti ruku prvaku, pa i kupili neki komad tepisona koji im ne treba, ali nek se nađe. Naravno da je sve te dućane prožvakala privatizacija. Davno prije toga, na vrhuncu slave, Nikola je nakon prvenstva od gradonačelnika Eppelheima dobio ponudu da pređe u njihov profesionalni klub.
- Nudili su mi 100.000 maraka, kada je mercedes stajao 18.000, plus mjesečnu plaća od 5000 maraka i besplatan smještaj za cijelu obitelj. Nisam htio, nekako sam mislio da sam potrebniji ovdje - priča Dragaš.
I pokazalo se da je u pravu. Za vrijeme rata krenuo je s humanitarnim radom. Prvo je organizirao smještaj izbjeglih obitelji kuglača iz Slavonije i za troškove u hotelu Laguna napravio nekoliko turnira. U svom rodnom Zemuniku Donjem donirao je opremu za obnovljenu školu, opremu za vojsku, a za crkvu i kupnju kipa Kraljice mira igrao je turnire po Njemačkoj.
Ravnopravan i danas
Nedavno je Dragaš u Vinkovcima igrao i humanitarni turnir za kuglača Dragu Vučića koji je prije tri godine preminuo na kuglačkoj stazi.
Nikola sve to stigne zahvaljujući, kako ističe, potpori obitelji i žene Mare. Ne znam kako ta gospođa može istrpjeti to što on i danas u 65. godini života i dalje aktivno kugla za Medveščak. I sada se, kaže, ravnopravno nosi s nekim reprezentativcima koji bi mu mogli biti unuci.
- Što je kuglanje za mene? Ljubav. A kugla? Kugla je sredstvo da se dođe do te ljubavi - rekao nam je na rastanku još uvijek kuštravi Nikola.
- A di si ti mali poša? - zaustavi me ona.
- U kuglanu - odgovorim joj.
- Nema danas kuglanja, danas ovdje igra svjetski prvak. Idi ća.
- Pa ja sam taj svjetski prvak.
- Ma nisi ti ni za ovce čuvat - reče odmjerivši me. Kasnije su došli organizatori i objasnili joj tko sam, ona se ispričavala, ali eto, to je ta predrasuda koju su ljudi uvijek imali da svjetski prvak u kuglanju mora biti grmalj.
‘Kakav svjetski prvak, nisi ti ni za ovce čuvat’Nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka u Splitu, pozvali su me u Zadar da propagiram kuglanje i odigram susret s njihovim najboljim igračem. Krenio sam prema kuglani koja je bila iza Jazina i vidim da je ispred sve puno auta kojih tada nije baš bilo puno. Vidio sam gužvu na ulazu i otišao na sporedni, gdje su svlačionice. Bilo je ljeto, bio sam u kratkim hlačicama i na ulazu me zaustavila čistačica. |
Zlatko Šimić