Istina je voda duboka, zaključio je svojedobno bivši potpredsjednik hrvatske Vlade Damir Polančec, a sukladno toj mudrosti njegov bivši šef Ivo Sanader ovih dana ulaže znatan trud da bi tu vodu - zamutio. Pa tako nakon nastupa u sklopu arbitražnog postupka koji Hrvatska vodi protiv mađarskog MOL-a, intenzivno nastupa na domaćim televizijama, pokušavajući se prikazati kao nevina žrtva goleme pravosudno-političke urote i tobožnjeg ‘svjedoka istine’. Računica je to koja se oslanja na slabo pamćenje i neupućenost šire javnosti, koja je već poprilično zasićena brojnim vijestima i saznanjima iz višegodišnje sapunice u odnosima Hrvatske i MOL-a u Ini. Ipak, kada se cijela stvar ogoli, jasni razmjeri Sanaderove istine mogu se vrlo precizno spoznati. Dakle, temeljem ugovora iz 2003. Hrvatska kao tadašnji vlasnik 75 posto dionica tvrtke operativno je upravljala kompanijom, dok je MOL kao vlasnik 25 posto imao pravo veta na važnije investicijske odluke, te su njegovi ljudi izravno vodili sektor financija. Hrvatska je svoje dionice potom prodala građanima i dala braniteljskom fondu, a MOL putem burze od njih kupovao, pa se 2009. došlo u situaciju da Hrvatska ima 44 posto, a MOL 47 posto dionica. Pristupilo se pregovorima o izmjenama ugovora, a Sanader, odnosno Vlada koju je vodio, pristala je na model upravljanja Inom po kojem je mađarska kompanija ostvarila apsolutnu kontrolu operativnog upravljanja Inom, kao da je većinski vlasnik.
Zbog tih prava MOL je, po međunarodnim računovodstvenim standardima, dobio pravo da Inu konsolidira u svoje knjige, kao da je njegova podružnica. S druge strane, Hrvatska s tek tri posto manje od MOL-a izgubila je mogućnost bilo kakvog utjecaja na upravljanje tom svojom imovinom, osim opcije veta na promjenu imena i lokacije tvrtke, gašenje neke djelatnosti, te veće investicije ili prodaje. Kad se na stranu stave svi ostali detalji, to je ogoljena ‘Sanaderova istina’: Hrvatskih 44 je manje od mađarskih 25, odnosno mađarskih 47 je više od hrvatskih 75. Danas kad pokušava tu aritmetičku besmislicu predstaviti kao borbu za nacionalne interese, a sebe kao uspješnog bivšeg premijera, Sanader je žrtva vlastite kontradiktornosti. Uspješan i sposoban premijer takav bi ugovor mogao sklopiti samo temeljem nekih vlastitih, partikularnih interesa. Pošten i vjerodostojan premijer, pak, u takav aranžman bi ušao samo temeljem vlastitog neznanja i nesposobnosti. Inzistirajući na tvrdnjama da nije primio mito, Sanader de facto priznaje vlastitu nekompetentnost. I to vjerojatno sasvim svjesno. Nesposobnost se, naime, ne kažnjava zatvorskom kaznom, pa predstavljajući cijeli posao s MOL-om kao političku odluku, Sanader zapravo bježi od kaznenog progona. Ipak, u pogledu štete koju su građani Hrvatske pretrpjeli, ta razlika je suštinski nebitna. Srednjoazijski satrapi ‘političkim odlukama’ mijenjaju smjer rotacije Zemlje, pa onda ujutro Sunce opet izađe na istoku.
Jednako tako, u dobro poznatim okolnostima funkcioniranja hrvatskog pravosuđa Sanader možda jednog dana i osvane kao nevin čovjek u smislu kaznene odgovornosti za primanje mita, no to neće značiti da je on u cijelom slučaju nedužan, niti da je ugovor koji je sklopio s MOL-om dobar. Upravo suprotno, njegova vladavina i način na koji su tijekom nje donošene odluke - a slučaj Ine samo je najpoznatiji slučaj toga - ostat će upamćeni kao ogledni primjer klijentelističkog modela vođenja države i gospodarskog kronizma čije posljedice hrvatski građani već godinama žive. Pod egidom borbe za nacionalne interese, diskrecijskim ‘političkim odlukama’ donesenim u netransparentnim procedurama, uz učešće iznimno niskog kruga ljudi, povlačeni su potezi koji, poput onih u slučaju Ine, prkose osnovnim načelima logike. Uz stalni pritok novih problema, afera i pokazatelja nesposobnosti političkih aktera, hrvatskim građanima lako se prepustiti zaboravu i varljivoj nostalgiji prema nekadašnjim vremenima. Lik Ive Sanadera, na slobodi, iza rešetaka, na check in šalteru zagrebačkog aerodroma ili u televizijskom studiju, utoliko, stalni je lijek za tu sentimentalnost prema historiji. I kad iznosi ‘svoju istinu’ Sanader zapravo tek svjedoči o jednom groznom vremenu koje je, ipak, iza nas. Hegel je davno zaključio da u sukobu između istine i činjenica nastradaju činjenice. U slučaju Sanaderove istine, nastradala je Hrvatska. I to je činjenica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....