TVRDOGLAVE ČINJENICE

MARKO BIOČINA Mogu li zeleni uopće sudjelovati u raspravi o ugroženosti Zemlje

 AFP

Kakav je to klimatski sporazum potpisan prije nekoliko dana u Parizu? Radi li se o “velikom skoku naprijed za cijelo čovječanstvo”, kakvim dogovor karakterizira veći dio svjetskih političkih lidera, utjecajnih medija i stručne javnosti, ili o “razočaravajućem dokumentu koji više pitanja otvara nego što ih zatvara”, kakvim su ga opisali hrvatski ekološki aktivisti? Ova diskrepancija u iščitavanju tridesetak gusto ispisanih stranica klimatskog sporazuma još je jedan u nizu plodova radikalizacije u sektoru nevladinih zelenih udruga, koje sve češće danas umjesto kao korektivni faktor i promotor održivog napretka djeluju kao čimbenik društvene regresije. Nigdje to nije bilo tako dobro vidljivo kao na konferenciji u Parizu. Naime, čak i oni koji nemaju nikakvog osobnog iskustva sudjelovanja u nekim pregovorima uvažit će jednostavnu logiku kako kompleksnost takvih procesa ovisi o broju uključenih strana, odnosno stupnju suprotstavljenosti njihovih interesa.

U slučaju pregovora gdje sudjeluje 195 država, od malih otočnih zemalja kojima nastavak globalnog zatopljenja i rasta razina mora znači doslovno izumiranje, preko brzorastućih i mnogoljudnih azijskih država koje ograničavanje emisija vide kao prepreku naporima da svoje stanovništvo dignu iz siromaštva, do razvijenog zapada koji snosi povijesnu odgovornost za trenutno stanje atmosfere, evidentno je da se radi o vjerojatno najkompleksnijim mogućim pregovorima na svijetu danas. Da bi takvi pregovori završili bilo kakvim održivim sporazumom, kompromisi su nužni, a sporazum koji zanemaruje sve ostale društvene čimbenike i konzekventne interese država i naroda svijeta - čista utopija. I prilično opasna k tomu, ako vodi u negiranje i diskreditaciju onoga što je postignuto. A upravo to danas čine zeleni, javno proglašavajući sporazum lošim zato što, primjerice, ne sadrži mehanizme povijesne odgovornosti razvijenih zemalja, iako je sasvim jasno da neke države poput SAD-a takve mehanizme nikad ne bi prihvatile. Osim što se takvim pristupom efektivno ruši sav napredak postignut u Parizu - a svi osim zelenih smatraju da je postignut napredak - on otvara i pitanje jesu li zeleni danas uopće kvalificirani da sjede za stolom na kojem se takve kompleksne odluke donose. U Hrvatskoj su takve dvojbe i znatno izraženije.

Zelena aktivistička scena u Hrvatskoj već godinama funkcionira kao bastardna mješavina pomalo ekstremističkog eko-utopizma, pomodarstva i opskurnih profesionalnih lobističkih aranžmana. Ipak, na valu slabe educiranosti šire javnosti i općeg nepovjerenja prema javnim institucijama, zeleni su se afirmirali kao nezaobilazni faktor u procesu razvoja projekata u segmentima energetike, zaštite okoliša i gospodarenja prostorom. Ta činjenica sama za sebe nije sporna, no problem je u tome što zeleni, uz nekoliko časnih iznimki, nisu uspjeli pokazati da raspolažu stručnim resursima potrebnim za kontinuirano i dubinsko bavljenje tom tematikom. Pa se onda njihove aktivnosti svode na prigodničarske akcije, usmjerene uglavnom na medijski atraktivne “high profile” teme, koje donose velike količine medijske pokrivenosti.

Taj selektivni aktivizam vjerojatno je razlog zašto je ovih dana u Ministarstvo zaštite okoliša u sklopu javne rasprave o gradnji novog reaktora mađarske nuklearne elektrane Paks - tek nekoliko stotina kilometara od hrvatske granice - iz redova domaćih ekoloških udruga stigla tek jedna (brojkom:1) primjedba, a i ta uvelike prepisana iz ranijeg mišljenja Greenpeacea. Za usporedbu, kod javne rasprave o strateškoj studiji utjecaja na okoliš istraživanja ugljikovodika u Jadranu bilo ih je više od 2500. Gdje je nestao angažman zainteresirane javnosti? Dakako, bilo bi pogrešno tvrditi da je razina aktivnosti u slučaju Paks ono čemu težiti, upravo suprotno, doprinos nevladinih udruga mogao bi biti dragocjen samo da ispuni jedan uvjet. A taj uvjet je pragmatizam.

Naime, ako jedan od svetih gralova ekološkog aktivizma ostvarenje niskougljičnog društva s postupnom potpunom eliminacijom korištenja fosilnih goriva, onda je jasno da taj cilj - iz mnogih razloga - u Hrvatskoj neće biti moguće realizirati inzistirajući isključivo na korištenju energije sunca i vjetra, već i prihvaćanjem određenog utjecaja na okoliš kroz korištenje hidroelektrana. Tijekom godina zelene udruge vršile su kontinuirani javni otpor gradnji novih hidroelektrana samo da bi prije nekoliko dana domaća podružnica Greenpeacea objavila studiju prelaska Hrvatske na potpuno korištenje obnovljivih izvora energije do 2050. u kojoj se tako planira puštanje u pogon novih hidroelektrana, što akumulacijskih, što reverzibilnih, ukupne snage 1600 megavata - što je rast od otprilike 40 posto u odnosu na danas. Pojednostavljeno rečeno, radi se o većini projekata koji su danas u razvoju, protiv kojih zeleni već godinama rogobore, samo da bi sada priznali kako je njihove ideale bez tih projekata nemoguće realizirati. Znači li to da će ubuduće podržavati njihovu gradnju? Kada bi tome bilo tako, koji bi bio smisao njihova postojanja?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 07:01