MARKO BIOČINA Imamo slabe karte, ali uz pamet bi sljedeću krizu preživjeli

S obzirom na to da su vlade mnogih država sada u prilici posuđivati (novac op.a.) na vrlo dugi rok uz vrlo niske kamatne stope, postoji mogućnost fiskalne ekspanzije za jačanje potražnje u okvirima fiskalne održivosti”, ova dosta komplicirana rečenica iz prošlotjedne redovne publikacije glavne ekonomistice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) Catherine Mann zapravo ima vrlo jednostavnu poantu. Svjetskoj ekonomiji danas je potrebno više javnih investicija, a manje štednje. Radi se o novoj, poprilično ozbiljnoj kritici trenutačno dominantnoj ekonomskoj doktrini u velikom broju razvijenih država zapadne hemisfere, naročito Europske unije, no ne radi same teze koja je iznesena, već ponajprije radi činjenice tko ju je iznio. OECD, naime, možda je i najuglednija globalna organizacija za promociju ekonomskih politika, koja obuhvaća 34 zemlje iz samog svjetskog vrha po kriterijima ekonomskog razvoja i demokratičnosti. Tijekom svojih pet desetljeća postojanja ta organizacije je imala ogroman utjecaj na razvoj i implementaciju raznih ekonomskih i tržišnih politika usmjerenih boljoj globalnoj gospodarskoj suradnji, jačanju slobodnih tržišta i dizanju kvalitete života stanovnika njezinih članica.

Od izbijanja Velike recesije OECD je bio jedan od najprincipijelnijih zagovornika restriktivnih fiskalnih i budžetskih politika, kolokvijalno objedinjenih pod nazivom “politike štednje”. Ipak, svakoj politici prije ili kasnije istekne rok trajanja, a zvona uzbune u OECD-ovu odjelu za ekonomska istraživanja zazvonila su nakon što se standardna prognoza rasta za sve članice OECD-a koje su i članice G7 skupine ekonomski najrazvijenijih zemalja svijeta - smanjile. Kako se to dogodilo u okolnostima povijesno nezabilježene ekspanzivne politike svjetskih centralnih banaka, gdje se novac pušta na tržište i uz negativne kamate, posve su jasne dvojbe o tome može li ovakav model osigurati dugoročni održiv ekonomski oporavak globalne ekonomije.

U svojoj analizi glavna ekonomistica OECD-a poprilično neuvijeno iznosi kritike na račun ekonomskih politika sastavljenih isključivo od monetarnih mjera, zanemarujući pritom fiskalne potencijale za poticanje konjunkturnog ciklusa.

Pojednostavljeno rečeno, ako Vlade već imaju priliku doći do kapitala jeftinije nego ikada u povijesti, zašto se taj novac ne koristi za infrastrukturne investicije koje bi potaknule novi ciklus gospodarskog rasta. Dakako, ovaj prijedlog nije univerzalno primjenjiv, no iako se u analizi referira na “bogatije države” teško je oteti se dojmu kako je dobar dio primjedbi zapravo usmjeren državama poput Njemačke, koja iz godine u godinu krši fiskalna pravila EU ostvarujući znatno veći suficit tekućeg računa platne bilance od dozvoljenih šest posto. Mnogi ekonomisti takvu politiku već dugo nazivaju “politikom siromašenja susjeda”, a taj višak - implicitno sad tvrde u OECD-u - trebao bi biti usmjeren u investicije. Dakako, bilo bi naivno očekivati da će rasprava o štednji i potrošnji ovim upozorenjem biti završena, no poruke iz OECD-ove analize na teoretskoj razini zanimljive su i iz hrvatske perspektive, iako se na nju zapravo ne odnose. Fundamentalna logika iza tih preporuka zapravo je konvencionalna, no u okvirima recentne krize često se zanemaruje. Bez obzira na sve svoje nesavršenosti, država ima važnu, pa i presudnu ulogu u ekonomskom životu neke nacije.

Državna potrošnja naprosto potiče rast, njezino smanjenje djeluje prorecesijski. U trenucima ekonomske recesije, upravo je uloga države da vlastitom potrošnjom i ulaganjima potakne početak ponovnog ciklusa rasta. Ipak, da bi se takva politika mogla voditi, potrebno je voditi restriktivniju politiku u trenucima jake konjunkture, kad je ekonomija dovoljno jaka da podnese i rezove u javnoj potrošnji.

Na taj način stvara se potencijal za djelovanje u krizi - princip je to star barem nekoliko tisuća godina te detaljno opisan u biblijskoj priči o Josipu i njegovim debelim i mršavim kravama. Problem je što je takvo anticiklično ponašanje često suprotno kratkoročnim političkim ciljevima. Hrvatska je primjer toga, pa zbog neumjerene, neefikasne i često koruptivne javne potrošnje u razdoblju povoljnih makroekonomskih okolnosti od 2003. do 2009. danas trpi toksičnu kombinaciju ogromnog javnog i velikog vanjskog duga te vrlo nepovoljne strukture javne potrošnje. Prostora za povećanje javne potrošnje vlastitim snagama nema, uz postojeći kreditni rejting cijena zaduživanja je daleko iznad mogućeg prinosa, pa i ekonomskog multiplikatora javnih infrastrukturnih investicija, a i oruđa monetarne politike otupljena su velikim nacionalnim dugom denominiranim u stranim valutama. Ukratko, Hrvatska nije u stanju voditi preporučljivu ekonomsku politiku. Jedina nada zapravo ostaje krhki rast od dva posto i najave povoljnih makroekonomskih okolnosti tijekom ove godine.

Na neki način, Hrvatska je na novom početku. U rukama držimo dosta slabe karte, no odigramo li ih kako treba i provedemo sve one reforme koje već godinama stoje, možda sljedeću svjetsku recesiju dočekamo u stanju da uopće možemo provesti ono što OECD i zdrava logika nalažu.