Mamić je potrošio sve ‘zalihe’ hrvatskih trenera

Svaki odlazak Velimira Zajeca iz Maksimira bio je bolan i za njega i za Dinamo! I navijače, koji su vrlo osjetljivi na “loptanje” s jednom od najvećih klupskih legendi. Šakama se morao izboriti za ispisnicu 1984. godine, 1991. morao je otići zbog transfera Zvonimira Bobana, a godinu dana poslije i zbog promjene Dinamova imena, kada se otvoreno suprotstavio naredbi iz Banskih dvora da “Dinamo mora nestati”. Kada su opet u modu došli purgeri, vratio se, ali nisu ga 1996. godine otjerali, zajedno s Kranjčarom, dok je bio na operaciji srca u Americi. Dvije godine poslije Zlatko Canjuga ga je smijenio s mjesta trenera nakon što je izgubio beznačajanu utakmicu protiv Rijeke. I ove, 2010. godine, nakon samo 76 dana, izbačen je iz Dinama, što je izazvalo ogromno nezadovoljstvo među navijačima, bojkot utakmica i sve je to gurnulo Dinamo u jednu tešku krizu, iz koje će plava uprava teško pronaći izlaz.

U Maksimiru je počela bjesomučna potraga za trenerom. “Hrvatske zalihe” je Zdravko Mamić potrošio i sada će se posegnuti za novom obmanom, stranim trenerom. Trenerom koji se mora adaptirati na jezik, običaje, Dinamovu publiku i - Zdravka Mamića. I koji mora znati da u Maksimiru “polome noge da bi našli trenera”, a onda jedva čekaju da ga što prije mogu smijeniti.

Iako sam u Münchenu, do Bavarske su doprli glasovi o kandidatima za Dinamovu klupu. Jedan od njih je Vahid Halilhodžić, bivši trener PSG-a i izbornik Obale Bjelokosti, trener koji je vježbao Ronaldinha i Drogbu, koji je još kao centarfor Veleža želio doći u Dinamo, ali se ta želja nikad nije ostvarila. No, čim se javio na telefon, kazao je: “Možeš me pitati o svemu, samo ne o Dinamu! Još se nisam oporavio od šoka što nisam bio u Južnoj Africi, ne mogu tu gorčinu izbaciti iz sebe. Zna se da volim Zagreb, gdje sam služio i vojsku, zna se da sam želio doći u Dinamo, a o eventualnom dolasku na mjesto Dinamova trenera ne želim govoriti…”

I tako mediji tapkaju u mraku. Spotaknu se o razna imena, čak i ona najveća. Tako je “provaljen” i Josip Skoblar, koji je priznao da će u subotu biti u Zagrebu, sjedit će u novinarskoj loži, ali “samo kao direktor Olympiquea”, jer njegov klub prati neke Dinamove igrače. A o mogućnosti da “zlatna kopačka” drugi put zasjedne na Dinamovu klupu (prvi put je bio ovdje 1987. godine, nakon što je Ćiro Blažević otišao u Nantes), kazao je:

- S obzirom na ugovor koji imam u Marseilleu i odnos s tim klubom, koji vrijedi više od bilo kakvog ugovora, bio bi to vrlo zamršen labirint. Zam da mi u Marseilleu nikad ne bi rekli - idi! Ali, priznat ću - svrbi me…

I jedno zanimljivo razmišljanje:

- U nogometu su pobjede normalne, ‘vrijede’ samo porazi, ‘živi’ se od poraza. Dinamo danas nema momčad za velike rezultate, teško je kupiti pravog igrača čak i ako imaš novca. Pravi igrači žele u prave klubove, a niti jedan igrač nije garancija da će se dogoditi velike stvari. Imao je Dinamo fantastičnu momčad s Modrićem i Eduardom, pa nisu napravili ništa! Međutim… Svi smo mi krvavi ispod kože i kad se pojavi takav klub, svaki trener na svijetu bi razmislio! U ovom času, kad su modri promašili Ligu prvaka, ne trebaju trenera ‘pod hitno’, imaju vremena. Što se mene tiče, ne vjerujem da bih uspio razriješiti odnos s Marseilleom, ali - nikad se ne zna!

Tako govori Josip Skoblar, jedan od najvećih hrvatskih nogometaša uopće, europska zlatna kopačka, koji je u jednoj sezoni zabio 44 gola, koji u Marseilleu ima i svoju ulicu, a u boljim pariškim vinarijama možete pronaći i vino “Cuve 44”, proizvedeno na francuskom jugu u Carcasonneu u spomen na njegova 44 gola. Bio je idol Jeanu Pierreu Papinu, centarforu Olympiquea i AC Milana. Nikada nije bio izbornik hrvatske reprezentacije, Vlatko Marković ga nije volio. Protukandidat mu je legenda Nantesa Vahid Halilhodžić…

I sad će se opet oglasiti Ćiro Blažević iz Kine i reći da “jedan novinar postavlja trenere”, kao što je “postavio Velimira Zajeca”. Nikad nisam skrivao da ništa ne može izbrisati moje simpatije prema Zajecu, iako se često nismo slagali. Ali, Ćiro Blažević, opsjednut medijima, preuveličava našu moć i na taj način nas gura na optuženičku klupu za sve što se dogodilo ili će se dogoditi u Dinamu! Ili bilo gdje. A mediji nikad nisu bili niže, nikad nismo bili izloženi tolikim uvredama. Zasuti smo tužbama, advokati se bogate na nama, pa ako prepoznamo pohlepu, licemjerje ili neznanje, noćna mora smo za sve. Mediji su “crna mačka” za tajkune i novokomponirane bogataše, a ako još dignete glas protiv primitivizma, onda ste pijanci, niškoristi, moralne nule, novinarke su kurve, neobrazovani smo, ne peremo se, nepismeni smo. Nogometaši, političari, pa čak i najbeznačajniji tipovi prolaze pokraj nas kao pokraj turskog groblja samo zato što ne želimo slikati svijet u crno-bijeloj tehnici.

I onda se javi najveći medijski miljenik Ćiro Blažević, koji se također obogatio na našim metaforama, o čijoj karijeri sam smislio više mitskih riječi nego što sam napisao ljubavnih pisama. “Jedan je novinar postavio Zajeca!” Ciljao je na mene, iako je opet grubo pogriješio. Stativa, Ćiro moj, stativa! Ne mogu postaviti ni predsjednika kućnog savjeta, a kamoli trenera Dinama, pokraj Zdravka Mamića. Kojega, između ostalog, nisam ni vidio, ni čuo već tri mjeseca!