Lokalna vlast protiv Lalovca. Tko će pobijediti?

Za dvadesetak dana pozdravit ćemo se s još jednom recesijskom godinom i zakoračiti u novu, za koju će se optimisti uvijek nadati da će biti bolja, oni hrabriji i odvažniji nešto će i poduzeti da bude tako, no većina će u nju ući ponavljajući lanjski prioritet - opstati uz što manji pad životnog standarda. Oni hrabriji i odvažniji nešto će i sami poduzeti da bude tako. Sve okolnosti pak govore da godina koja dolazi iz ove perspektive ne obećaje da će dati uvjete u kojima je moguće ispunjavanje kakvih ambicioznijih ciljeva.

Oni sretnici koji još uvijek imaju posao u novu će godinu ući s nešto većim plaćama zahvaljujući poreznom rasterećenju dohotka na štetu proračuna gradova i općina. Poklonila Vlada, a za poklon se izborio ministar financija Boris Lalovac. No, hoćemo li taj poklon uspjeti zadržati ili ćemo ga platiti više nego što on vrijedi?

S jedne strane objektivan je strah da bi velik broj malih poslodavaca mogao smanjiti bruto plaće pa i poklon posisati u svoju blagajnu ionako preopterećenu državnim nametima. S druge strane, vojska od 576 župana, gradonačelnika i načelnika se naoružava za bitku u kojoj u svoje proračune žele vratiti barem dio od izgubljenih gotovo dvije milijarde kuna. Prijete ustavnim tužbama i poskupljenjem usluga građanima - voda, vrtić, plin, komunalna naknada. Na to im je ministar Lalovac u intervjuu za Jutarnji poručio da oni ne mogu dizati cijene onoliko koliko on može smanjivati porez na dohodak. Prije dvije godine bez oko dvije milijarde kuna godišnje ostalo je hrvatsko zdravstvo zahvaljujući tome što je kompanijama smanjen zdravstveni doprinos za zaposlene i to je prošlo uz puno manje pobune. No, ubrzo se pokazalo da zdravstvo ne može ni platiti ni srezati svoje troškove pa je doprinos ponovno povećan u travnju ove godine. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje kako tako, ali ipak plaća kakvo takvo liječenje ljudima. I preskupo preuređenje ravnateljeva ureda, doduše. Lokalnoj samoupravi danas kroz porez na godišnjoj razini dajemo gotovo jednako novca koliko i HZZO-u kroz zdravstveni doprinos, nekih 17 milijardi kuna. Je li doista istina da lokalna samouprava ne može funkcionirati s dvije milijarde kuna manje od poreza na rad?

Ne možemo se pozvati ni na jedan službeni dokument kojim bismo mogli zamahnuti gradonačelnicima i načelnicima dokazujući im da mogu.

Koračajući u, izvjesno je, još jednu godinu recesije i neizvjesnosti, njihova bahatost ipak doseže vrhunac kada osvijestimo činjenicu da oni to ne žele ni pokušati.

Sama ideja da njihovim građanima u džepu ostaje više, a u blagajnu iz koje oni sebi i onima koje zapošljavaju isplaćuju plaće te financiraju razne radove gurnula ih je preko ruba bijesa - u obranu svih mogućih partikularnih interesa.

Pitanja poput onih može li se komunalna infrastruktura održavati za manje novca, možemo li u recesiji odustati od gradnje spomenika i šminkerskih radova, možemo li ih prestati preplaćivati i možemo li konačno pogledati istini u oči i priznati da su birokrati u lokalnoj samoupravi i zaposlenici komunalnih poduzeća bolje plaćeni nego većina iz čijeg džepa ubiru naknade i poreze nestaju negdje u prosinačkoj magli kontinenta ili na jadranskoj buri. Činjenica da gradonačelnici i načelnici ne žele niti pokušati bez glasne pobune snaći se s manje ukazuje na jedan duboki problem - oni su privatizirali lokalnu samoupravu i time zloupotrijebili demokraciju.Kada vam 12 kvatrala zaredom pada bruto društveni proizvod, a to je tužna hrvatska činjenica, tada nema mjere kojom ćete povećati potrošnju.

Možete samo preraspodjeljivati ono što imate i tako mijenjati nositelja nažalost iste potrošnje.

Toga je ministar Lalovac, zaljubljenik u brojke i analize, nedvosmisleno svjestan. No, u ovom je slučaju porezno rasterećenje rada i smanjivanje dotoka novca u lokalne blagajne izvrstan potez od kojeg društvo može imati koristi samo ako se na njemu ustraje i na taj način prodrma lokalnu samoupravu od trulih temelja do vrha. Da su gradonačelnici i načelnici prije dvije godine kada se smanjivao budžet za zdravstvo usmjerili više novca kojim upravljaju u bolnice kojima upravljaju i škole koje su im u nadležnosti, možda bi danas imali i neke osnove za svoju pobunu. Da su rezanjem plaća u svojem krilu pratili pad plaća u realnom sektoru, možda bi prije dotaknuli dno potrošnje, ali se prije i vratili na put ozdravljenja. Ništa od toga nisu napravili. Jedan primjer na koji upozoravaju iz Podravine zorno opisuje nakaradnu stvarnost - predsjednik Županijske skupštine Podravsko-kiževačke županije volonter prima naknadu od četiri tisuće kuna mjesečno. Za taj iznos koji daju porezni obveznici svakako se isplati volontirati - odnosno raditi bez plaće.