KOMENTAR TOMISLAVA ČADEŽA

Ljetni festivali - lokalne priredbe

Dubrovačke ljetne igre pokrenute su 1950. Za cijelo vrijeme socijalizma one su bile glavni ljetni kulturni događaj u tadašnjoj državi. Za Titov jugoslavenski imperij one su demonstrirale, s jedne strane, simboličku moć jedne za europske pojmove ipak ne baš male države, a na unutarnjem planu, s druge strane, one su predstavljale još veću demonstraciju moći: najbolji umjetnici iz svih jugoslavenskih republika te slavni umjetnici iz inozemstva pozivani su ondje da uz za tadašnje prilike astronomske honorare uveseljavaju manje turiste, a više važne pripadnike nomenklature. U takvoj hijerarhiji dubrovački je festival slovio kao jugoslavenski, a splitski ljetni festival, pokrenut pet godina nakon dubrovačkog, više kao lokalni, da ne kažemo hrvatski. Parnjak dubrovačkom festivalu, namijenjenog scenskim umjetnostima, bio je, kad je filmska umjetnost posrijedi, pulski festival.

Otkako je Hrvatska samostalna, i jedan i drugi i treći festival pokušali su, rekli bismo mehanički, naslijediti i staru slavu. Nova država stala ih je također obilno financirati, što čini sve do danas, premda su oni, prvo zbog objektivnih okolnosti, rata i raspada, a zatim i zbog subjektivnih, nesposobnosti svojih upravljača, postali tek provincijske priredbe za lokalnu zajednicu.

Ukratko, i Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, a ako hoćemo, i Pulski filmski festival, danas nisu više do lokalnog derneka koji teško privlači zanimanje čak i političara. Za to, dakako, nisu krivi samo njihovi upravljači ili vlast koja ih finacira, nego, ukratko, demokracija kao takva. Naime, ti su festivali izgubili monopol.

Danas praktički svako malo veće selo na Jadranu ima svoj vlastiti ljetni kulturni festival. Uostalom, primjerice, i u samom Dubrovniku posljednje desetljeće barem dvije priredbe konkuriraju, i kvalitetom i odjekom, slavnom starijem bratu. Štoviše, komorni glazbeni festival “Julian Rachlin i prijatelji”, što se održava od 2000., danas možda uživa i veći ugled nego slavne Igre, a i “Karantena”, festival suvremenih scenskih umjetnosti, kazališno je zanimljiviji od predstava što ih daju Igre. Kad smo već spomenuli i Pulski festival, valja reći da je od njega danas ostala samo ljuštura. Slavne goste i ugled oteo mu je festival u Sarajevu, a atmosferu i muving Motovunski filmski festival.

Splitsko ljeto pak više ne zanima doista nikoga osim Splićane. Ne pamti se kad je zadnji put ondje odigrana kakva značajna predstava ili održan kakav svjetski relevantan koncert.

Kad je posrijedi glazbeni program, najveće senzacije posljednjih godina u nas zapravo donosi Histria festival. Andrea Bocelli ili Jose Carreras samo su neki od slavnih umjetnika koji su u proteklih deset godina nastupali na ovom festivalu koji zakupljuje grandiozne prostore, poput pulske Arene.

Danas su, kad je riječ o umjetničkim dometima, a i društvenoj i simboličkoj moći koje posreduju, naši najstariji i najugledniji festivali tek kulise nekih prošlih vremena. U stvarnosti, Splitsko ljeto ne razlikuje se puno od Osječkog ljeta, a Dubrovačke ljetne igre od Riječkih ljetnih noći. Realno gledano, za njihovom prohujalom slavom dakle možda i ne bi trebalo previše žaliti, ona je pripadala nekom drugom vremenu i okolnostima. Ali, realno gledano, ostaje i činjenica da njihova propast dokazuje kako, kao država, nismo spremni ulagati u svoj ugled onoliko koliko je to bila spremna socijalistička Jugoslavija. Naime, osobito dubrovački i pulski festival bili su dovoljno poznati u svijetu da se na toj slavi mogao utemeljiti njihov prosperitet i u novoj državi. To se nije dogodilo vjerojatno zato što ova država za svoj ugled zapravo ne mari. Praktički svi institucionalni oblici kulture u nas su se srozali na razinu provincijskih pokušaja i sitnog muljanja za što veći honorar. Ili, ukratko, tradicija, u koju se nomenklatura i kulturnjaci u nas toliko verbalno upiru, u praksi nema nikakve šanse.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:09