Liberalni kapitalizam i fašizam, idealan spoj za stabilnu vlast

Neki dan dovršen je izborni proces u najvećoj “demokraciji” na svijetu. Nije riječ o izborima za parlament Europske unije, gdje također, malo-pomalo, demokracija teži za navodnicima, nego o izborima u mnogo većoj i jednako višenacionalnoj i multikulturnoj Indiji. Da živimo u nekoj većoj, demokratskijoj i prosvjećenijoj zemlji, ili da smo u ovoj istoj, ali prije trideset i pet, četrdeset godina, dopisnici nacionalne televizije i glavnih dnevnih novina u glavnom bi večernjem dnevniku i na trećoj stranici novina analizirali rezultate izbora, a onda i njihove posljedice po indijsko društvo, te po globalnu sliku naše civilizacije.

Indija je još uvijek vrlo siromašna i troma zemlja, njezini izbori su od manjeg izravnog utjecaja na zbivanja u svijetu nego izbori u Europi ili Sjedinjenim Američkim Državama, ali upravo takva Indija savršeno je zrcalo svijeta. Na žalost, Hrvatska se više nije u stanju zrcaliti. Nipošto zato što je premalena, nego zato što njezini vidici više ne prelaze granicu.

Slučaj je htio da se samo nekoliko dana prije dovršetka izbornog procesa u Indiji, koji je započeo 11. travnja i trajao punih trideset i devet dana, u Zagrebu, u izdanju Ljevaka, pojavi knjiga “Izvanredno stanje” njemačkoga pisca i orijentalista, jednog od najzanimljivijih europskih mislilaca današnjice Navida Kermanija. Podnaslovljena kao “Putovanja u uznemireni svijet”, knjiga tematizira antropološko, kulturno, političko i sveukupno civilizacijsko stanje stvari u zemljama i krajevima koje autor obilazi između 2005. i 2012. godine.

Putovao je u Indiju, Pakistan, Afganistan, Iran, Irak, Siriju i Palestinu, te na za migrantsku priču mitski otočić Lampedusu. Uz to što je stopostotni Nijemac, Kermani je i stopostotni Iranac, sekularist, građanin, njemački ustavni patriot, poznavalac Kurana, s doktorskom disertacijom “Bog je prekrasan: Estetsko iskustvo Kurana”, jedan od onih posvećenika koje bi ovih otupjelih godina vrijedilo ozbiljno poslušati, jer su s jednakom kompetencijom u stanju sa Zapada promatrati Istok i s Istoka promatrati Zapad.

Na izborima u Indiji uvjerljivu pobjedu odnijela je hinduska Bharatija džanata partija, do nogu potukavši sekularističku Kongresnu partiju osnivača i očeva Indije. Džanata partija i njezin predsjednik, aktualni premijer Narendra Modi, neće više morati da ulaze ni u kakve koalicije, nego će vladati sami. U vrijeme kada Navid Kermani obilazi Indiju godina je 2007, a Narendra Modi predsjednik je Vlade indijske savezne države Gudžarat. Na to je mjesto izabran 2001. godine. Nekoliko mjeseci po njegovom izboru, 28. veljače 2002., započinje pogrom nad manjinskom muslimanskom zajednicom u Gudžaratu.

Izlika je požar u vlaku za kojega je dan ranije poginulo pedeset i sedam hinduističkih hodočasnika. Hinduski nacionalisti nesreću su namah proglasili terorističkim napadom - u čemu će ih uskoro demantirati nalazi provedene državne istrage, koja će ustanoviti da su požar izazvali sami putnici te je započelo klanje i ubijanje u Ahmedabadu, glavnom gradu države Gudžarat.

Organizatori ove “spontane” općenarodne kampanje imali su popise s adresama muslimanskih kuća i trgovina. U jednom su naletu masakrirali oko dvije tisuće ljudi, što će rezultirati protjerivanjem još nekoliko stotina tisuća. Policija je u početku mirno stajala sa strane, da bi se zatim uključila u nemire tako što je one koji su pokušavali pobjeći iz grada vraćala ubojicama. Čelnici Džanata partije ubojicama su dali tri dana da obave svoj posao, da bi četvrtog dana poslali vojsku, ali s naređenjem da ne smije koristiti oružje.

Narendra Modi, predsjednik Vlade pod čijim se pokroviteljstvom sve to događalo, istovremeno je opravdavao motive za ovakav masovni zločin i poricao da se zločin dogodio. Kada bi govorio na unutarnjim skupovima, potpaljivao je mržnju prema muslimanima i razigravao maštu svojih sljedbenika, a kada bi nastupao za vanjske potrebe, demantirao bi samoga sebe. Indijski dokumentarist Rakeš Šarma - Hindus, ako vam je to važno - snimio je film “Konačno rješenje” u kojem se bavi pogromom iz 2002. i Morijevom ulogom u zločinu. Šarma je montirao i nekoliko vrlo dragocjenih videosnimaka s predizbornim govorima Narendre Modija iz 2003, u kojima tadašnji gudžaratski, a budući indijski premijer podržava nasilje nad muslimanima od prije godinu dana. Ovo je važno, jer je internet kasnije vrlo temeljito očišćen od svega što bi hinduskog vođu moglo kompromitirati.

Pogrom muslimana u Gudžaratu umnogome je tipičan. Kermani piše: “Kao i u cijelom svijetu, prognanici nikad nisu imali problema sa susjedima. Kao i na cijelom svijetu, to nisu bili susjedi. Kao i na cijelom svijetu, susjedi su odavali koje je kuće trebalo zapaliti”.

Ali tipičan je i sam Narendra Modi. On je, naime, ekonomski reformist, drži govore o tehnologiji, obrazovanju i gospodarstvu, ekonomski je liberal, koji će rado razlagati svoju teoriju kako će dalje bogaćenje bogatih bogatijom učiniti državu, a onda i njezine najsiromašnije slojeve. Narendra Modi i njegova stranka napajaju se s izvora europskoga fašizma, hinduski vjerski fundamentalizam i apsolutna isključivost u odnosu na sve druge (ne samo muslimane, nego, u krajnjoj liniji, i kršćane) služe im kao zgodan element populističkog folklora, ali za razliku od onodobnih fašista, oni nemaju nikakvu namjeru uređivati društvo prema korporativističkom načelu niti, ne daj Bože, uvoditi elemente planiranog i netržišnog gospodarstva.

Narendri Modiju su, dakle, ruke krvave do lakata, ali Europljani i Amerikanci neće se gaditi srdačnog rukovanja s njim. A neće ni Arapi i bogati indijski muslimani, industrijalci i trgovci, koji se, piše Navid Kermani, pojavljuju u Morijevoj blizini, fotografiraju se s njime, čine mu društvo, te ga štite od njegove prošlosti, peru krv s njegovih ruku. Za razliku od Nicolasa Madura, vozača autobusa iz Caracasa, Narendra Modi je politolog bistra uma, koji je dobro shvatio kako stoje stvari u svijetu.

A stoje ovako: u političkoj karijeri svakoga masovnog ubojice u ime vjere ili etnije, u ovome našem post-postmodernom svijetu, svejedno zove li se on Radovan Karadžić, Osama bin Laden ili Narendra Modi, postoji samo jedan kritični trenutak: onaj u kojem vođa bira između onoga u ime čega je ubijao i ideala globaliziranog svijeta. Izabere li prvo, završit će u Haagu ili u prvom jarku, kao ozloglašeni međunarodni zločinac, izabere li drugo, bit će ugledan i poštovan u svijetu, a njegov će ga narod u prividu demokracije birati za predsjednika sve do kraja njegova života. Da bi izabrao drugo, samo mu jedno stoji na putu: problem savjesti. Jer zašto si ubijao ako ne vjeruješ u razloge koji su te navodili da ubijaš?

I naravno, izvršeni pokolj mora biti uklopljen u širi civilizacijsko-kulturni kontekst. To je, recimo, ono što je nedostajalo Radovanu Karadžiću, koji je po svemu drugom mogao biti idealan predšasnik Narendre Modija. Kao podlogu za pogrom on nije imao konstelaciju međunarodnih prilika, svježe planetarno sjećanje na 11. rujna 2001, te seriju muslimanskih terorističkih napada širom Indije i općeprihvaćeni dojam da su pripadnici manjinske zajednice u Gudžeratu opasni zlikovci već time što su se rodili kao muslimani. Na kraju krajeva, on je radio samo ono što su nekoliko stotina ili tisuća kilometara dalje sunarodnici ili suvjernici njegovih žrtava radili nekim drugima koji su ostali u manjini.

Dok 2007. putuje po Gudžaratu, dok razgovara s preživjelima iz hinduskog pokolja nad muslimanima, ali i s jednim od lokalnih dužnosnika Modijeve stranke, inače umjerenim i ispravnim čovjekom, Navid Kermani strahuje od mogućnosti da Narendra Modi jednoga dana postane predsjednik indijske Vlade. U tom času još uvijek nije realno da se to dogodi. Dvanaest godina kasnije, glavni pokrovitelj pogroma iz 2002. ne samo da vlada Indijom, nego ima apsolutnu većinu u parlamentu. Pritom, on se i dalje naizmjenično služi dvjema strategijama: ubilačkom mržnjom prema drugoj vjeri i etniji, i blagodatima liberalnog kapitalizma, ulaganjem u obrazovanje i u visoke tehnologije. Naravno da su element njegove predizborne kampanje bili zaoštravanje odnosa s Pakistanom i lokalni neredi.

Kulturno i civilizacijski, svijet je u izvanrednom stanju. Globalno-ekonomski, sve je u najboljem redu. Tržište funkcionira, nitko ni u što ne vjeruje, a ljude se ubija zbog vjere.