Ležaljka nije prijatelj hrvatskog turizma

Ispad Dijane Čuljak Šelebaj na javnoj televiziji, bio namjeran ili slučajan, ipak ukazuje na činjenicu da se o gostima koji iz BiH dolaze na jedan dan (i zauzimaju naše plaže), ali i drugim nacijama koje nam iz nekog razloga nisu dragi gosti, u hrvatskom svakodnevnom životu nerijetko govori na ružan i stereotipan način. Unatoč tome što je veliki broj njih dolazio na naše plaže bez ležaljki i u ratno vrijeme kada svi nisu imali hrabrosti svoj novac trošiti na “Mediteranu kakav je bio nekad”.

Hrvatski turizam prepun je predrasuda o gostima koji nam dolaze, a istodobno nedostaje vizija koju vrstu turizma, odnosno gostiju uopće želimo, a koji su oni kojima bismo na granici najradije naplaćivali “porez na ležaljke ili zauzimanje prostora na plaži”. U Opatiju i Omiš ne dolazi ista vrsta gostiju, kao što različita klijentela dolazi u Rovinj ili ide na Vis. Međutim, naš pristup svima njima identičan je.

U kratkoj sezoni želimo im uzeti što više novca, ali ne kroz dodatne usluge nego kroz nabijanje cijena. Razgovarao sam nedavno s bračnim parom iz Budimpešte koji deset godina dolaze u Rovinj. Vole taj grad, njegove izdvojene plaže, cijelu Istru, no, kako kažu, cijene koje iz godine u godinu divljaju vjerojatno će ih otjerati prema nekoj jeftinijoj destinaciji.

Tvrde da za sve više novca koji kod nas troše dobivaju sve manje usluga i zadovoljstva. “Ne želimo ležaljke na plažama, nego divlje plaže, mir, to je ono što razlikuje Hrvatsku od Španjolske ili Tunisa. Čini se, međutim, da ćete uskoro sve naplaćivati pa i nepostojeće ležaljke na takvim plažama”, kažu. U ovih deset godina primijetili su da Hrvatska luta u svojoj turističkoj koncepciji, a unatoč tome svake godine je sve veći broj gostiju, što ih pomalo i čudi.

Hrvatska je definitivno poželjna destinacija zadnjih godina, ali joj nedostaje doza realnosti i spremnosti da mijenja svoj socijalistički turistički mentalitet. Kako produžiti turističku sezonu na više od dva mjeseca, kako suzbiti sivu ekonomiju zbog koje zarađujemo manje novca nego bilo koji atraktivniji europski turistički grad, te na koji način profilirati različite destinacije za različite vrste gostiju?

Važnije i od odgovara na ova pitanje je kako u glave onih koji žive od turizma “ugraditi” stav da je gost iz BiH jednako važan kao i gost iz Italije, Njemačke ili Mađarske, da se sobe, gle čuda, iznajmljuju i na jednu noć (unatoč tome što je teško prati “lancune” samo zbog jednog dana), ili da kilogram grožđa ili nektarina (unatoč zakonu ponude i potražnje) ne mogu koštati 40 kuna - više nego što im je cijena u New Yorku ili Dubaiju.