LEPTIR Edin Alikafić 45 se godina bavi alpinizmom, penjao se na neke od najviših vrhova svijeta, ali se na njima nikada nije slikao

Među alpinistima ga zovu Leptir; to će reći da se penje brzo, spretno, lagano, sigurno, mekano…

Diplomirani je inženjer matematike, iduće godine puni 60, od toga je 45 proveo u alpinizmu. Samo u Nepalu bio je 22 puta.

Samozatajnog Zagrepčanina Edina Alikafića penjačka zajednica poznaje kao ugodnog i ponešto osebujnog čovjeka. Pregazio je planine svijeta bez da je ikada snimio fotografiju, zapisao i rečenicu o ekspedicijama u kojima je sudjelovao te kasnijim solo treking projektima diljem svijeta. I uspomene, govori Alikafić, trebaju imati neki rok trajanja. “Nikad nisam napravio niti jednu fotografiju za sebe. Ali, zamoli li me netko da ga slikam, naravno da to napravim. Samo to i baš ništa više od toga. Nemam s tim u vezi neko posebno filozofsko uvjerenje, nego ne vidim smisao fotografija, jer mene te slike vraćaju unatrag, a što će mi to? Bilo je, prošlo je, život ide dalje, sad je nešto drugo tu…”

Više od 40 godina član je Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS). Ako je u Zagrebu, gotovo da nema dana da se ne popne do Sljemena. Moguće je da vam je njegovo lice poznato makar ga i niste sreli - upečatljiv portret HGSS-ovca Alikafića dugo već stoji na velikim plakatima u Lidlu, u trenutno aktualnoj kampanji Hrvatske gorske službe spašavanja i tog trgovačkog lanca.

Do konca 1980-ih bio je član mnogih ekspedicija, kasnije se odmaknuo od vrhunskog alpinizma, okrenuo vrlo teškim, na razne načine zahtjevnim trekinzima, sam je obišao sva bitna visoka gorja svijeta, mjesta viša od 5000 metara, u koja se rijetko tko zaputi, posve sam prešao je mnoge puste ledenjake.

Samoća kao katalizator

“Puno je bolji osjećaj kad idem sam jer daleko se intenzivnije sve doživljava - sve te boje, mirisi... kad nema komunikacije s drugom osobom, sve je bitno jače, izraženije. Oko mene je priroda i šteta je, kad si već na tim posebnim mjestima, to ne doživjeti tako intenzivno”, opisuje.

Alikafić je 1986., u svojim počecima, ispenjao prvenstveni smjer (nitko prije njega tuda nije prošao) u južnoj stijeni Ama Dablama na Himalaji. “To je četrdesetak kilometara zračne linije od Mount Everesta, možda i najljepše brdo na Himalaji”, govori. U početku ekspedicije bilo ih je desetak, na vrh su se popela trojica, Alikafić, Branko Puzak i Slovenac Janez Benkovič.

Pitam ga za bazni logor. Nasmije se. “Ma, nije to ni bio bazni logor, tek naša četiri šatora. Druga su to vremena bila”, odmahne rukom. “Došli smo na tu stijenu smjerom kojim još nitko nije prošao, uopće nismo znali što nas tamo čeka, šerpe nismo imali, nego dođeš, postaviš svoj šator i pokušavaš se popeti gore. Tamo smo proveli oko 45 dana. Najviše je vremena otišlo na pripremu terena, na fiksiranje užeta, zabijanje klinova u tu kombinaciju stijene i leda. Sam uspon na vrh trajao je dva dana.”

I kad, nakon 45 dana postavljanja užadi i pripremanja terena, sa samo još dvojicom kolega čovjek stane na vrh, do kojeg se popeo ekstremno zahtjevnim i dotad neosvojenim putem - što mu prođe glavom? “Jasno da je to zadovoljstvo, jer stvar si obavio, cilj dostigao. Bilo bi gadno da se nismo popeli, sve bi to, na neki način, bilo uzalud”, sliježe ramenima.

Je li baš sve uzalud? “Jest, jest, uzalud. Jer, u Himalaji se strogo gleda jesi li bio na vrhu ili nisi, nema između.”

Ostane baš loš okus u ustima ako se nisi popeo. Jasno da je lijepo biti u prirodi, družiti se s ljudima, biti na zraku, ali nekako se pokunjeno vraćaš ako nisi postigao cilj ekspedicije. Mogu ja reći “najbitnije je da smo živi i zdravi”, da smo se dobro družili, ali znam da nije to to, da ima još nešto, kad se vraćaš kući bez osvojena vrha, to je promašaj, koji se, naravno, ljudski uvijek može opravdati.”

S Brankom Puzakom, Borisom Kovačevićem i Davorom Butkovićem 1987. se popeo na vrh Ngojumba Kang, na granici Nepala i Tibeta. Na taj vrh ljudska noga prije nije stala, nijednim smjerom dotad Ngojumba Kang nije bio osvojen.

Najveće mu je razočaranje, priča Alikafić, bila ekspedicija na Mount Everest 1989. Išli su s Tibeta, tri mjeseca proveli tamo, od kolovoza do listopada “probali smo prvo napraviti ponavljanje jednog teškog smjera. Bili smo baš jaka slovensko-hrvatska ekipa. No, nismo se uspjeli popeti. Utjeha nam je mogla biti da s te strane, s Tibeta, ni puno lakšim putovima nitko nije došao na vrh, nitko se nije popeo. A baš smo silno taj put radili. K’o mašine smo sve gore pripremali, vukli, ali sve je jalovo bilo. Ma, znali smo već nakon nekog vremena da nećemo uspjeti. Jer, bili su baš jako loši uvjeti.” Tad ih je u ekspediciji bilo 25.

“Dugo se mi nismo dali odatle, makar smo intuitivno već nakon mjesec i pol osjetili da je prilično jasno da nemamo šanse. Na kraju smo otišli kad je vjetar s Tibeta počeo non-stop puhati, vrlo jak, takav da ruši sve pred sobom.

Kad je vođa ekspedicije rekao ‘Gotovo je, proglašavam ekspediciju završenom’, svima nam je, zapravo, laknulo. Jer, nije to bilo da nam je malo falilo, nego baš nismo mogli. No, taj je smjer općenito dosad ispenjan samo jedan jedini put. Bilo je to prije više od četrdeset godina, popela se jedna australsko-novozelandska ekspedicija. Poslije nje nikad nitko.”

Trenutke najvećeg ushićenja ipak je doživio penjući se u susjedstvu, na Triglavu. Tamo Alikafić nije išao s penjačkim partnerom, nego sam, bez užadi, nevezan, neosiguran. Penjao se dugačkim teškim smjerovima, po gotovo okomitim stijenama što stoje zamalo pa pod pravim kutom. “Kad izađeš iz takve stijene, jasno da je ushićenje veliko, preplavi te. Jer, tu ne smiješ pasti, nema užeta, nema ničega, jedan krivi korak i poginuo si.”

Poput baleta

Konac 1970-ih i 1980-e bile su jaka vremena hrvatskog alpinizma. “Mislim da se tako potrefilo. Evo, primjera radi, moja dva penjačka partnera u to doba, Mario Bago i Nino Kurtalj, a bili su stvarno odlični, ljudi su koji su zabljesnuli tih nekoliko godina i onda se prestali baviti penjanjem. Ni prije toga ni poslije nisu se penjali. Jednostavno, tih je godina bilo ljudi koje je to baš povuklo.

Danas se većina ljudi penje u dvoranama, na umjetnim stijenama u koje su zabušeni klinovi što gotovo pa posve jamče sigurnost, potpuno je nestao duh avanture i rizika, ona psihološka komponenta izazova i hrabrosti. Ovi sadašnji penjači puno polažu na tehniku, vrlo su spretni, krajnje uvježbani, ali nema tu rizika, to je postalo k’o neki balet. Jer, nije isto kad pogriješiš i padaš dva metra i kad padaš 200 metara. U naše doba je svaki pokret bio opasan po život, a ovdje gotovo ništa.”

Pitam ga za profil ljudi koji su išli na nekadašnje ekspedicije.

“Za pravu ekspediciju čovjek mora biti jako tvrd, samopouzdan, psihofizički izdržljiv, jer zima je velika, vjetrovi jaki, često se ne spava, nema vode, nema hrane. Nije to ekspedicija sa šerpama, da ti netko nosi stvari, sve radiš i nosiš sam, a težina na visinama eksponencijalno raste.

Na tim visinama, da bi otapao vodu, trebaš puno plina, a ne možeš to sve nositi, pa nekad završiš i bez vode. Hranu imaš, ali nemaš apetita. Motiv za odlazak na ekspediciju je u izazovu. Uzmeš neki cilj, neki ‘problem’, i ideš vidjeti jesi li dovoljno jak da ga možeš riješiti.”

Više od 90 posto današnjih ekspedicija je komercijalno. Agencija odradi svu birokraciju, isposluje dozvole, postavi bazni logor, osigura hranu, kuhara, pomoćnike, šerpe, sad je to gotovo turistički organizirana i visoko sigurna aktivnost. “S užadi i klinovima fiksira se kompletan put gore. Everest je, primjerice, fiksiran od baze do vrha, nema metra gdje možete pasti, kao da je pripitomljen, tako da planina gotovo da više i nema zube. Šerpe rješavaju sve probleme…

Jako malo današnjih ekspedicija su prave ekspedicije. Malo ih je, ali na njih zato idu doista silno sposobni i pripremljeni ljudi. To su male grupe od dva, tri čovjeka, idu gore bez fiksirane užadi, pa što bude. Mi smo prije fiksirali užad jer to omogućava puno brži i sigurniji i uspon i silazak. Oni danas idu bez toga i zato je jako velik postotak smrtnosti. Oni koji tako idu, često se ne vrate.”

S jedne strane je došlo do goleme komercijalizacije, pa se na Everest penje svatko tko želi, a može to platiti, ne traži se ni osobito zahtjevna posebna priprema ni velika hrabrost, s druge, pak, oni koji se penju na vlastitu snagu idu na ekspedicije u bitno težim uvjetima nego što su radili u Alikafićevo doba.

“Oni ispenju i bitno teže smjerove. I to idu bez tzv. alpskim stilom, penju se kao da se penju po stijenama u Europi, više ne idu da se fiskira cijelo brdo, kao mi nekad, nego bez ičega. To je baš ekstrem.”

I tu se dotičemo pogibije, nedavne, dvojice vrsnih alpinista - Engleza Toma Ballarda i talijanskog mu kolege Danielea Nardija na Nanga Parbatu, planini u Pakistanu. “To je legendarno brdo ubojica. A oni su išli osvajati ga zimi, kad je još pet puta teže. I prije pet-šest dana su poginula trojica, to su bili penjači top-klase, među prvih deset u svijetu. Poginuli su u kanadskom nacionalnom parku Banff. Pokupila ih je lavina.” Alikafić zna detalje životne priče svakog tog čovjeka. Često ne samo o njima nego i o roditeljima koji su i sami nerijetko bili penjači. “David Lama je bio kombinacija Nepala i Austrije, otac iz Nepala, mama medicinska sestra, Austrijanka.” Reda im imena, poneku crticu uz svakoga, pa odmahne glavom, gledajući negdje gore, u krošnju iznad nas: “Baš su impresivni bili ti ljudi! Visoka, prva klasa!” A onda skromno doda: “Ja nisam bio dovoljno tehnički dobar da mogu i pomisliti na takve stvari; upuštao sam se i ja u neke rubne situacije, ali na puno nižem nivou.”

No, i sam je osjetio ono što i njih pokreće.

“To se osjeti u grudima. Jednostavno moraš ići. To je poziv. To je opsesija. Gotovo da osjetiš kao da ti je bitno to odraditi da bi mogao nastaviti sa životom.”

Prisjeća se kako je sa 18 i on imao svoju opsesiju: “Triglav, sjeverna stijena - morao sam se sam popeti tim smjerom težine 5 iako ga prije nisam prošao. Ali, morao sam to ići ispenjati sam, bez partnera i bez užeta. Jednostavno, morao sam.

Moji doma nisu imali pojma što radim, znali su samo da sam negdje u prirodi. Nisam ih htio opterećivati time, nisam htio da se brinu. Kad sam odlazio na ekspedicije, a i kasnije, oni nisu imali pojma koliki je to rizik.”

Posijedjeti od penjanja

Koncem 1980-ih, nakon tih vrlo intenzivnih godina, prestao je odlaziti na alpinističke ekspedicije.

“Kao da sam prvo morao obaviti te ekspedicije da bih otišao na solo trekinge. Tamo sam došao do nekog svojeg limita, kao da sam sam pred sobom dobio dozvolu da prekinem s time.”

Jedan od presudnih događaja zbio se 1988. Partner i on ispenjali su vrlo zahtjevan smjer Čihulova u Alpama. “Smjer se zove po Čehu Slaveku Čihuli, koji ga je prvi ispenjao; njegov penjački partner tad je, za tog penjanja, posijedio od stresa. Mene pak, nakon što sam ga ispenjao, ekstremno penjanje više nije vuklo. Krenuo sam na treking.”

Od tada sam ide svijetom. Alikafić se i danas penje, nerijetko je u vrlo zahtjevnim situacijama, uvijek u visokom gorju.

“Bio sam puno bliže smrti na tim mojim trekinzima negoli u alpinizmu. Odem u indijsku Himalaju, na granicu Indije i Tibeta, tamo gdje nema ni sela, ni ljudi… i hodam. To je meni poseban, jako dobar osjećaj.”

Prošao je visoka gorja Pakistana, Indije, Nepala, Amerike, Perua, Bolivije, Sibir… Niti ne spominje da je bio, a bio je, po visokim planinama Afrike, Novog Zelanda…

“Bio sam u Rusiji petnaest puta, na granici Kazahstana i Mongolije, Gornji Altaj.”

Tamo se stalno vraćao zbog planine Beluha.

“Impresivno područje, najljepše što sam vidio. Kažu da bi tamo trebalo biti sjeme nove ljudske civilizacije. Dok hodaš tim prostorom, osjetiš kako je priroda posebno, nadrealno čista. Jer, to je granično područje, tamo je zabranjen ulaz, osim s posebnim dozvolama. Šume tamo doista kao da su zelenije, jezera čišća, planine bjelije, osjetiš energiju i čistoću. Nisam puno o tome ni znao kad sam išao, ali osjetio sam, pa sam istraživao nakon povratka. Tamo neki moćni političari kupuju zemlju.”

Dojmilo ga se, priča, ljeto u Sibiru premda je temperatura iznad trideset stupnjeva i puno je zaleđenih voda koje se ne stignu otopiti.Posljednje dvije godine ponestalo mu je novih putova, neosvojenih ciljeva. “Kao da sam sve obavio i sada nemam trunke inspiracije kuda bih išao. Sigurno ima još stvari, ali možda su za mene preteške. Idem ja i dalje, ali nestalo je ono kad osjetiš da te nešto baš jako povuče, da je cilj usidren…”