Krivci nisu izbjeglice pa ne pomaže blindiranje državnih granica

Dvije je pouke moguće, među inima, izvući iz najnovijega londonskog atentata.

Prvo, da prelaskom na modalitet „sam svoj majstor“ (bilo zbog emulacije, bilo zbog inog razloga) terorista postaje teško, praktički nemoguće uočiti dok ne počne djelovati – osim ako se ne želi stvoriti policijsku državu (u kojoj se lišava slobode svatko sumnjiv, bez obzira na to je li počinio kazneno djelo ili samo o njemu konfabulira), odnosno parapolicijsku državu (u kojoj svaki susjed uhodi svakog susjeda, omogućujući tako i, na primjer, seksualnim suparnicima da se o državnom trošku riješe rivala, što je bila redovita praksa od lova na vještice do fojbi i inih poratnih obračuna).

Atentator Halid Masud bioje poznat britanskim službama ali nije bilo zakonske osnove za ograničavanje njegove slobode. Kao što nema razloga za onemogućavanje nesigurna vozača dok ne izazove nesreću, možda i kobnu. Eliminacija iz prometa svih sumnjivih vozača možda bi smanjila broj poginulih, a možda i ne bi, jer manijak može ščepati automobil i ako nema ni dozvolu ni svoje vozilo.

U slučaju londonskog atentata pokazalo se da može biti dovoljno imati kuhinjski nož i vozačku dozvolu. Nikakve pripreme, nikakva nabava eksploziva, nikakvi nacrti preko Interneta, nikakve urote. Tek odluka narcističkog samoubojice da svoju smrt „uresi“ smrću posve nevinih ljudi na koje je, simbolički, istresao gnjev i krivnju za svoju promašenu egzistenciju. U londonskom slučaju propalice koji je živio kao banalni kriminalac pa je predsmrtno „avancirao“ u „idealističkog“ ubojicu.

Drugo, da ishodište terorističkih akcija najčešće nisu imigranti, oni koji su se domogli neke od evropskih zemalja natjerani nekom vlastitom nevoljom (ili himerom blagostanja), nego nezadovoljna troska iz kolonijalnoga melting pota, poglavito u nekadašnjim kolonijalnim imperijima, poput engleskoga, francuskoga, pa i nizozemskoga.

Terorističke akcije – osim onih skuhanih drugdje i uvezenih bez imigracije, poput al-Qa'idina rušenja Dvojnih nebodera – mnogo češće su negativne kamate na kapital stečen kolonijalnom eksploatacijom (uz uvoz jeftine radne snage iz kolonija), a ne na profit stečen imigracijom. Rezultat ne neke multikulturalne integracije (poput Stevea Jobsa ili Baracka Obame, na priliku), nego propuštene integracije i shodne frustracije.

Lako je bilo uvesti, na primjer, Sarwepalija Radhakrishnana ili Abdusa Salama, odnosno Zubina Mehtu, da spomenemo neke od genija. Ali nisu svi geniji.

Kolonijalizam (i neokolonijalizam, pa i onaj financijski) izazivaju uvoz svih mozgova, ne samo briljantnih, nego i ponekih socijalno potkapacitiranih, emocionalno neprilagođenih.

Glavni problem u imigraciji obično nisu oni koji useljavaju nego sljedeći naraštaj, takozvana G2, generacija onih koji su rođeni u zemlji useljenja ili su u nju ušli još kao mala djeca, dakle osobe koje su proces akulturacije prošle od same osnovne škole, koje se lakše izražavaju i stvaralačkije psuju na jeziku svoje stečene domaje nego na onome svojih roditelja.

Prva generacija zna zašto se uselila, ili barem zna zašto se iselila, od čega je ili od koga je utekla; ona je, u većini slučajeva, teškim radom popravila svoj materijalni status, kao (apsolutno nedovoljno, ali vidljivo i njima bitno) mjerilo socijalnog statusa. Druga generacija, G2, obično vidi zanijekane šanse. Evropa – u ovom konkretnom slučaju ne samo Evropska unija, nego i Švicarska koja broji 12 posto useljenika, ili Norveška, a dakako i sama Engleska koja iz Unije izvlači i sebe i svoje useljenike (hvala joj na tome, ako u njih računamo Nigela Faragea i Borisa Johnsona) – ima veoma jednostavan izbor: ili će ih uključiti kao ravnopravne i dodati zrnce pozitivne diskriminacije, pa tako dobiti građane ne samo lojalne (što većina useljenika i useljeničkih potomaka ionako jesu) nego i zainteresirane za probitak svoje odabrane domovine i Evrope u cjelini, ili će pristati da budu negativno diskriminirani, frustrirati ih do granice poniženja i tako odgojiti u svojim njedrima smrtne neprijatelje, pa padati na leđa od zaprepaštenja ako netko od njih pukne, po obrascu inih peteespeovaca.

Historija evropskog terorizma pokazuje da su njegovi uzroci gotovo vazda interni. Svjedoče o tome ETA i IRA, koje su izgubile rezone za terorizam jačanjem autonomije i ljudskih prava u Baskiji odnosno Sjevernoj Irskoj, (iako vidimo da teroristička frazeologija i simbologija mogu opstati ili čak dominirati i nakon državnog osamostaljenja, ali ipak u zaostalim zakutcima Evrope). Opasno je praviti se da su uzroci eksterni, da ih je moguće eliminirati blindiranjem granica.